-Nekada davno čovjek je poštovao prirodu i njezina savršeno posložena četiri godišnja doba, a sebe i svoj način života prilagođavao je njoj. Vrijeme rada i odmora. Ritam dana i noći.

Priroda je pomogla čovjeku i omogućila mu da uvažavajući je i promatrajući, istančao svoja osjetila te prepozna nadolazeće. I u razdoblju u kojem je priroda mirovala, članovi zajednice njegovali su i održavali jaku međuljudsku povezanost. Svaki član sa sobom nosio je „breme“zajednice: rađanja, neizvjesnost, radosti, smrti najmilijih... Nije bilo centralnog grijanja, televizora, telefona, a o kompjuteru i da ne govorim. Skupa, mladi i stari, u jednoj prostoriji okupljeni oko peći. Molilo se, radili su se ručni radovi, pričale su se priče. Zahvaljujući usmenoj predaji, ono prijašnje ne postaje zaboravljeno i beznačajno, nego prima svoju zasluženu vrijednost.

-Danas, u vremenu izobilja, brzog napretka visokorazvijene tehnologije, šarenilu ponuđenih noviteta čovjek se otuđuje od prirode. Prikovan uz ekran, uljuljan u TV-stvarnost, gledajući i slušajući, prikuplja bitno i priprema se za nadolazeće. Ipak, uz sve prijatnosti i olakšice koje donosi“moderna“današnjica, potreba čovjeka da pronađe uporište u socijalnom okruženju, nije iščezla iz sjećanja.

-Svako vrijeme otvoreno je i prihvata novitete. Jezik, hrana i moda mijenjaju se i prilagođavaju. Čovjek, također. Radom na sebi raste i širi horizonte. Riječi i stečene navike ostaju u njemu.

-U svim vremenima, kolikogod sadržajno bila različita, doživljavamo iste životne vrijednosti: ljubav, sreća i toplina za kojom traga svaki čovjek. Prošlost, sadašnjost i budućnost životna su cjelina.

-Kao odrasli ljudi koji smo vidjeli malo svijeta, susreli druge kulture, koje su lijepe i egzotične, naučili strane jezike, postajemo svjesni koliko je lijepa, neobično- obična i vrijedna naša kultura. Što više nastižemo i dostižemo(starimo), sve više u nama raste i jača potreba“za vremenom izvan okvira vremena“ Da poslušamo i pročitamo priču. Dijalog generacija. Dijalog vremena u kojem je proživljena istina. Riječi koje ozare lice, napune dušu milinom, ostale su, trebale bi i ostati, usađene u sjećanja cijelih naraštaja. Uspomene koje nas bude iz drijemeža, istina koja dodiruje kosti.

-Na mnoga pitanja nećemo pronaći odgovore čitajući priče koje su napisane riječima, jačim i od riječi same. Osjetit ćemo ih u tišini svoga srca. U raskoraku između želja i mogućnosti, zajednica koja uspije sačuvati nešto svoje usporava brzinu prolaznosti.

Za bilo kakve informacije i pitanja, kontaktirajte nas preko facebooka i maila.
Mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. , Facebook: Marija Bošković