''Živim već dugo godina u Švicarskoj i ne mogu reći da život tamo nije dobar, ali niti najljepši švicarski kanton ne može mi pružiti ljepotu, mir i radost koju doživim ovdje u svojem kraju''- kaže moj dragi rođak koji je onako u misnom odijelu i lakiranim cipelama odmah sa groblja obišao njive, livade, staze i bogaze po kojima je u djetinjstvu najčešće hodao bosim nogama.

Ja mu vjerujem jer smo u ranoj mladosti dio života skupa odrastali i skupa gazili isti put. Gradi u Njivku, gradi u Gradačcu, i očekujem da će za par godina, koliko mu je ostalo do mirovine, vratiti se u domovinu ili pak veći dio ostatka života provoditi ovdje.

"Dođem ponekad ovdje, ali tamo sam provela veći dio svoga života, tamo su mi rođena djeca i unuci, tamo ću i ostati, Švicarska je postala moja domovina" - isti dan na groblju reče mi ovo moja prija iz Njivka, i ja nju donekle razumijem.

Moj komšija ima stan u Beču, ima stan u Zagrebu, ima prekrasnu kuću u Orlovom Polju. On i supruga obiđu ponekad djecu u svijetu, ali trajno su nastanjeni u našem selu. Kažu da im je tu najljepše i da im blještavila velikih gradova ne mogu pružiti mir i zadovoljstvo koje ovdje nalaze. Ovdje će ostati dok su zdravi i dok ide.

Razni ljudi, različite ćudi. Svi traže mir, sreću i zadovoljstvo. Neki na domaćem ognjištu, neki u tuđini. Ponekad svojom, a ponekad voljom drugih raštrkali smo se na sve strane svijeta. I nije im lako, mnogi su morali otići, a zov zavičaja i domovine teško je zatomiti u dalekom svijetu. I kad tamo bude razdoblja lijepog življenja, rijetko tko ne osjeti i kruh sa sedam kora. I ma gdje bili, onaj mir tražimo čitav život, ponekad ga nađemo, ponekad ne nađemo i smirimo se tek na kraju potrage, na nekom groblju. I zato smo na blagdan Svih Svetih sa raznih strana svijeta došli na naša groblja da se okupimo, obiđemo grobove i prisjetimo naših dragih pokojnika. I oni prije nas su imali sličnih želja, radosti i poteškoća u svom životu, no potraga i njihov ovozemaljski životni put je završio. Nakon toga krenuli su u vječnost i nadamo se da sada počivaju vječnim snom mira.

Dan prekrasan, sunčan, odiše radošću. Iz godine u godinu automobili sve veći i brojniji i bilo je prilično teško pronaći mjesto za parkiranje. A naroda ko na gori lista, sjatilo se i staro i mlado-rekle bi naše babe. Grobovi lijepo uređeni, urešeni svakojakim cvjetnim aranžmanima, a plamen svijeća i lampiona leluja na laganom povjetarcu. I podsjeća nas da je i život samo svijeća na vjetru: neka se rano ili pak nasilno ugasi, neka se povija i tinja na vjetru, a neka pak dogori do samoga kraja. Važno je da za svoga vijeka trajanja širi svjetlost svuda oko sebe.

Misno slavlje predvodio je župnik Srednje Slatine, uz asistenciju župnika Gornje i Donje Tramošnice. Krasnu propovijed iz Evanđelja koje je govorilo o blaženstvima iz Isusovog govora na gori, održao je isti župnik. Oni koji su se trudili živjeti i raditi u skladu s onim što Isus navodi - skromno, ponizno, u duhu siromašno, krotko, pravedno, milosrdno, čista srca, miroljubivo, bili progonjeni i trpjeli za svoju vjeru – takve danas častimo kao svete. Takve trebamo slijediti i imati kao uzore za svoj život. Oni koji su živjeli u skladu s ovim normama, zasigurno su adekvatno nagrađeni i pripadaju općinstvu svetih. Mnogo je takvih koji počivaju i na našem groblju. Neupadljivi, skromni, samozatajni ljudi, koji su pošteno i marljivo proživjeli svoj životni vijek. Iako su se preselili u vječnost, ostali su živjeti u svemu što je lijepo i dobro oko nas, u našim uspomenama, u sjećanju rodbine, prijatelja i znanaca. Još je spomenuo jednu vrlo poučnu anegdotu iz života jedne doktorice. Nesretnim slučajem doživjela je kliničku smrt i duša joj se uputila prema vječnosti. Umjesto prema Svjetlu, duša je išla prema tami i kada se trebala strmoglaviti, uhvatio je anđeo i doveo pred Boga. U razgovoru s Njim shvatila je da nije baš dobro živjela, dobila je drugu šansu, vratila se u tijelo da popravi svoj način življenja. Tako to često biva i u našim životima. Prošli događaji se ne mogu promijeniti, jer su stranice tog života već ispisane, ali se zato budućnost može poboljšati da slijedeće stranice života budu bolje i ljepše.

Na kraju Mise župnik iz Gornje Tramošnice podsjetio je na obvezu plaćanja za održavanje groblja. Isto tako podsjetio je na prošlogodišnji plan izgradnje Mrtvačnice i sanitarnog čvora na groblju, te je u tu svrhu od prošle godine prikupljeno tek 12000 KM, što bi značilo da bi se plan mogao realizirati za kojih desetak godine. Pomalo tužno i žalosno, a što je još žalosnije to su prilozi većinom od onih koji tamo žive. Ponekad je lakše okrenuti leđa zavičaju i odazvati se zovu i blagodatima tuđine. No treba čestitati svima koji su ostali odani domaćem ognjištu jer to ostajanje traži mnogo odricanja, žrtve i život od teškoća. Groblje je ogledalo mjesta i ljudi koji tamo žive i svih nas koji od tamo potičemo. Groblje nas okuplja i povezuje. Primijetio sam da neki s kojima sam tu razgovarao prošle godine, sada tu vječno počivaju. I nitko nije siguran dokle će ugodan život, sreća ili pak san o sreći potrajati. I ne bi bilo zgorega da poneku preostalu stranicu knjige života popunimo kojim dobrim djelom, jer sve materijalno ćemo ostaviti, a ponijeti samo ta dobra djela. Narodna poslovica kaže: ne traži pomoć od onog tko ima veliko bogatstvo već od onog tko ima veliko srce. Nažalost samo dobro srce teško može izgraditi ono gore navedeno, ali može potaknuti onoga tko ima, a ja sam uvjeren da među našim ljudima ima onih koji imaju i veliko bogatstvo i veliko srce i da će s vremenom sve doći na svoje.

Zlatko Pejaković pjeva: Kad prođu godine, čovjeku postane sve jasnije,... stigao sam na kraj svijeta, davno bila dvadeseta,... a noge umorne čekaju ceste daleke...Tako bi barem trebalo biti da s godinama sve više dolazi životna mudrost, no godine neminovno dolaze i prolaze, a nije rijetkost da mudrost pomalo zaostaje ili pak potpuno izostane. Rijeka života, bilo da burno ili tiho teče, uvijek ide prema svome ušću. Razilazimo se svako prema svom odredištu, sa svojim mislima i nadanjima, a gužve na granici i cestama kao nikad prije. Ipak, ovo naše okupljanje bilo je lijepo i sve je dobro završilo, a ja se prisjećam pisma jednog našeg čovjeka iz tuđine koji na kraju kaže: "Mir i svako dobro želi vam jedna od mnogobrojnih raštrkanih ovčica po dalekom svijetu, koja nestrpljivo čeka povratak u svoju zemaljsku i put u nebesku domovinu".

Zagreb, studeni 2016.

T. Bošković

( Pogledajte galeriju fotografija s Blagdana Svih Svetih u Tramošnici 2016. god. )