Događaji iz naše svakodnevice

Prije par godina, pod naslovom: „Nisam ni znao koliko sam sretan čovjek“, objavio sam na ovim stranicama priču iz života jednog našeg Australca, koji je oženio rođakinju moje supruge. Tada sam opisao trnovit put te obitelji, te njegovu veliku čežnju za povratkom u Hrvatsku. Mate i Mara (tako se zovu) došli ovoga ljeta ponovo u Zagreb. Puno su mi se promijenili, da ne kažem ostarjeli.
Nestalo onog sjaja u Matinim očima. Gleda čovjek, ali više kroz tebe nego u tebe. Kćerka, za koju su mi govorili da bi bili najsretniji kada bi se s njima vratila u Hrvatsku, udala se i otišla živjeti kod muža u Kanadu. Tako je potonula i posljednja nada u mogući povratak.

Bili su ovdje tri mjeseca i često smo ih posjećivali jer nemaju baš neke familije niti poznanika. Bolesti ih pomalo nagrizaju pa izgledaju nekako iscijeđeni, možda više psihički nego fizički. Mara, još uvijek naočita žena, izgledom i frizurom podsjeća na glumice iz crno-bijelih filmova, ali 90% vremena priča o svojim bolestima. Stoga sam uvijek pokušavao unijeti malo vedrine i optimizma u njihovu svakodnevicu, a Mara je često znala reći da nikada u životu nije srela osobu tako pozitivnog stava kao što sam ja. Dva tjedna prije povratka bili su posebno utučeni. Pitam što se dogodilo, a Mate samo veli: „Eto što ti je život!“. Malo potom kaže da im je prije tri dana umro prvi susjed ovdje preko puta, relativno mlad čovjek, a samo prije par dana umro je i njegov brat. Bez ozbiljne bolesti, bez ikakvog upozorenja, otkazalo srce, bio je službeni izvještaj doktora. Nedavno je i Matin bratić doživio moždani udar. Sve ih je to jako pogodili i prilično dotuklo. „Tomislave, reci sad koju pozitivnu“ – veli Mara i pita što nas nije bilo tako dugo. Govorim joj kako je to neizbježna pojava; čim se rodimo hodimo prema smrti, samo duljinu toga hoda ne znamo. Takav je život, bio dug ili kratak, svršetak je uvijek isti, samo su uzroci različiti: starost, bolest, rat, nesretni slučaj... I svi, pa i oni koji kažu da bi željeli umrijeti mladi, žele da to bude čim poslije. I ma koliko ovozemaljski život trajao, tako brzo prođe pa i onoj Gordaninoj tetki koja je mom bratu Josipu rekla: „Natoči zete još jednu, i tako je ovaj život kratak“ – a tetka je tada imala 96 godina. Mi vjernici znamo da smo u ovom životu samo putnici na ovoj Zemlji, a smrt je prijelaz u vječni život. To vjerujemo, tomu se nadamo. I ako tako postavimo stvari u svom životu, odagnati ćemo mnoge sumnje, neizvjesnosti i strahove, a život učiniti puno ljepšim i nastojati uživati u njemu dok se može.

„Lako je tebi – veli Mara – ali ja ne mogu tako lako razmišljati kao ti, i tako lako sve to shvatiti i prihvatiti“. To su činjenice, bez obzira tko ih prihvaća a tko ne. Stvar je svakog ponaosob. Sve je stvar osobnog shvaćanja i osjećanja. Dok sam imao stari Mondeo, sin je u njega sjeo samo kad je morao (i za njega je to bio –bez uvrede bilo koga– „ciganski auto“), a meni je bio jako dobar jer me 10 godina vjerno služio i bio od velike koristi. Kada sam kupio nešto bolji auto, sin je stalno bio u njemu (jer mladim ljudima auto služi za pokazivanje), a meni je pak donio više briga jer više troši, skuplji za održavanje i strah da se ne ogrebe ili razbije. Auti su u oba slučaja bili takvi kakvi jesu i to su činjenice, samo ih svatko od nas gleda na svoj način. Susjedov sin stavio veliku rinčicu u nos i misli da je velika faca, a susjedi, pogotovo oni stariji, misle da je .... No sve je stvar osobnog pogleda i na stvari i na život, a sve činimo zato da nam bude dobro i lijepo i da smo zadovoljni.

Pričam im kako sam par dana bio u Orlovom Polju sa Josipom i Gordanom. Nešto malo radili, obilazili familiju i prilično uživali u blagodatima koje ponudi mirno selo nakon odlaska iz užurbanosti i buke velikoga grada. Četiri dana kod Đure čičinog pekla se rakija. Jelo se, pilo, pretresalo sadašnje i protekle događaje, zbijalo šale u opuštenoj atmosferi. Gordana, Kata i Julka stalno nudile kavu, piće i ostale seoske delicije i specijalitete. I baš nam bilo lijepo. Ešeg me naučio sve što se tiče pečenja rakije, tako da sam razmišljao o pokretanju tog biznisa, ali mi rekoše da nije to za mene jer me i sama para od rakije omami, a oni i bez onih instrumenata, samo kušanjem, mogu odrediti koja je jačina rakije. Tim se pohvalila i moja tetka Jela iz Tuzlana jer je točno u grad i stepen pogodila jačinu novopečene maksuzije. Kaže da je u mladosti, dok nije bilo instrumenata, bila često pozivana u selu da procijeni jačinu rakije.

Jednog od tih lijepih dana navrati komšija Antica jer ima namjeru čistiti dvorište, ne radi neke obnove i izgradnje, nego da susjedstvo ljepše izgleda. Lijepo od njega. Dugo ga nisam vidio i jedva sam ga iz daleka prepoznao. Više po glasu nego stasu. Ali brate, čovjek u žurbi, kao da je „došao para vatre“. Sjedi rođače, popij kavu i ispuši jednu – kažem onako po starinjski. „Popušio sam ja svoje već davno“- veli potiho, a ja se još i sada pitam što mu je to značilo. Ode, žuri u Gradište jer tamo mora obići svoju i sinovu kuću, a treba se čim prije vratiti u Austriju. Uspori rođače - mislim u sebi - uživaj malo u ovim blagodatima našeg sela, život tako brzo prolazi, a groblje nam sigurno neće pobjeći.

Dok smo bili okupljeni oko kazana netko je čuo da je umro doktor Krtalić (ako sam dobro zapamtio prezime) iz Županje. Svi su o njemu jako lijepo govorili. Kažu da je bio vrlo stručan, a nadasve korektan i fin prema pacijentima, i mnogim našim ljudima je pomogao. Navodno su ga povezli na liječenje u Zagreb u neku bolnicu, na putu je predosjetio da mu se bliži kraj, zamolio da ga vrate natrag, te je nakon toga ubrzo napustio ovaj svijet. „Eto što ti je život, ni doktor si ne može pomoći kada mu dođe kraj“ – veli Kata vidno utučena.

Ja i brat otišli na groblje urediti malo grobove jer će uskoro Svi Sveti. Jako sam ponosan i sretan što naša groblja tako lijepo izgledaju i što se uredno održavaju. Ljetos sam bio kod ženine familije u Livnu i posjetio tri njihova groblja. Ne znaš koje je zapuštenije. Pitam njenog brata kako to mogu dozvoliti. Reče mi da su nedavno imali sastanak u selu i prijedlog je bio da svatko daje po 10 KM godišnje nekome tko će održavati groblje. Jedan dobrostojeći mještanin se odmah usprotivio toj ideji jer taj koji se prihvati toga posla sigurno neće dobro raditi. Kada su mu rekli neka on prihvati taj posao, napustio je sastanak jer su ga uvrijedili tim neugodnim prijedlogom. A nije mu neugodno što im groblje tako izgleda, iako je groblje često odraz života i karaktera ljudi koji tamo žive. Kako dogovor nije postignut, a održavao se u mjesnoj gostionici, uvjeren sam da je svatko od njih zapio tih 10 KM. Nadam se da sa plaćanjem za održavanje naših groblja nije takav slučaj.

Prošli tjedan sam ispratio Australce. Zaključaše veliku kuću. Odlaze al dio njih kao da ostaje iza zidina zaključane kuće. Triput su se vraćali provjeriti da li su isključili vodu, plin, struju. Dok smo čekali let, uz kavu na aerodromu, ponavlja Mate kako su cijeli život naporno radili da bi stekli te ogromne kuće i u Sydnyju i u Zagrebu, i da bi jednoga dana uživali u njima, no sada su im samo teret. Umjesto da se smire i ostatak života provedu u miru, nikada nisu bili nemirniji, a let od 25 sati sve teže podnose. Pitam da li se vidimo slijedeće godine, a on samo kaže: „Vidiš kakav je život, dogodine tko živ tko mrtav, tijelo možda i podnese, ali za srce nisam siguran“. Za žene nije neobično, ali kada vidiš suzu na licu starijeg čovjeka, nekako i tebe stegne. Dok sam plaćao kartu za parking, uz veliku buku diže se „ptica srebrnih krila“ i ode put daleke zemlje Australije.

Prije par dana, šećući do Kauflanda, iznenadim se kada ugledam susjedu sa štapom u ruci, a da je muž ne drži pod ruku nebi mogla korak napraviti. Uvijek smo se znali šaliti pa ja kažem, e moj susjed znam da ti nije lako jer nekada je žena držala tri stupa kuće a muž samo jedan, a sada pored svoga moraš pridržavati i njena tri stupa. A susjeda, uvijek zdrava, debela, rumena, jedra, uvijek vedra i nasmijana žena, donedavno radila na placu, sada pak jako oslabila, a boja lica žutosiva, da ne kažem mrtvačka. „E moj susjed, eto što ti je život...“ – teško izgovara. Naime, nedavno je imala moždani udar, no ipak se polako oporavlja. I u takvome stanju zadržala je optimizam i vedrinu i kaže da neće još „otputovati“ najviše za inat susjedi koja sada sve češće proviruje preko ograde dvorišta i stalno pita njenog Zlatka da li mu nešto treba.

Dok sam ovo pisao doznao sam da nas je zauvijek napustio Niko Stipić, popularni Mašina. Svima će nam faliti njegova dobrota, njegova vedrina, optimizam, pošalice i njegov dobri duh. Neka mu je laka naša i njegova rodna gruda, te tamo gore pronašao vječni mir. Danas pak na Sv. Misi u mojoj župi na kraju župnik obavještava da je iznenada preminuo pjevač i orguljaš našeg crkvenog zbora, inače profesor glazbe u našoj područnoj školi. Krasan, relativno mlad čovjek, odveo učenike na izlet u Češku, gdje mu je naglo pozlilo. Djeca su se odmah vratila kući, a njega će za koji dan dovesti - u kovčegu. „Eto što vam je ovaj život – veli župnik – stoga normalno i lijepo živimo, ali uvijek budimo pripravni na takav trenutak, a kada dođe, smrt ćemo prihvatiti samo kao prijelaz iz ovozemaljskog u vječni život“. Nakon te obavijesti potekoše suze na mnogim licima, a malo potom babe se raskokodakaše. Sreća pa je Misa bila pri kraju, no razgovori se nastaviše ispred crkve pa sve putem do kuće.

Uskoro će Svi Sveti i mnogi od nas će se uputiti na neko od groblja. Ja namjeravam put Tramošnice. Sretan sam što mogu putovati, susresti familiju, rodbinu, drage prijatelje, domaće ljude, pomoliti se za naše pokojnike. Život je takav kakav jest, činjenice su takove i nepobitne, bez obzira kako ih tko od nas doživljava i proživljava. Nadam se da će nas se okupiti što više, svima želim sretan put, a što se tiče životnog puta, neka nam svima traje čim dulje i čim ljepše. Vrijeme neumitno teče, ali se uvijek pomalo vraća i veže za protekle događaje. Možemo ga malo i zaboraviti, ali ono neće zaboraviti nas.

Zagreb, studeni 2016.

T. Bošković