Ne sjećam se kada sam zadnji put u komadu proveo tjedan dana u Tramošnici. Kako se u tih 7 dana puno toga izdogađalo, možda neke zanima, a nisu mogli ili pak željeli doći. Bio sam malo zahrđao u pisanju, no neki su me podsjetili i čak zamolili da ne prestanem povremeno izvještavati jer onima koji su daleko od svojih rodnih domova i to nešto znači. Stoga pišem kao sudionik, kao neutralni promatrač, onako kako sam vidio i doživio.......................

...........Po prvi put, nakon 30-tak i više godina ne putujem autom nego autobusom firme Suki-turs od Zagreba do Gradačca. Ne volim putovati autom sam jer čim sjednem za volan, odmah počnem drijemati. Ne, nisu pozne godine razlog dremuckanju, ako ste to pomislili, takav sam oduvijek bio. Po prvi put smireno promatram šume, livade, zasijane njive i divim se ljepotama prekrasne Slavonije i Posavine. Sutradan mi reče muž jedne rodice kako je i on dan prije došao istim busom, te da ga iritiralo neprestano ponavljanje iste, treštave muzike, a i bus je dosta bučan. Dim cigarete uvijek ide na nepušača, a i rđavom... zaboravio sam kako ono ide dalje. Stvar je osobnog doživljaja i poimanja. Ja tu muziku nisam niti registrirao, niti mi je smetala jer sam pozornost usmjerio ljepotama okoliša. Moja se susjeda uvijek buni što meso iz trgovačkog centra nije svježe, a isto je na akciji zbog istjecanja roka upotrebe. Teško joj dokazati da ona narodna: “Koliko para, toliko muzike“ nije nastala bez veze. A povratna karta za Suki-turs nije skuplja od cestarine koju bi platio da idem autom, pa nije u redu kritizirati nečije kuhanje ako želim ponovo jesti kod te iste osobe.

Od petka do nedjelje glavna događanja na igralištu NK Tramošnice: utakmica, malonogometni turnir, međunarodni memorijalni turnir u boksu „Marko Bošnjak“, a sve popraćeno do kasno u noć živom muzikom. Sva događanja dobro posjećena, a na turniru u boksu službeni spiker je u šali zamolio novinare da, iako po njegovoj procjeni ima oko dvije tisuće gledatelja, u svojim izvješćima napišu da je bilo preko tri tisuće. U Nedjelju je Svetu Misu u Donjoj Tramošnici, uz našeg župnika fra Jozu predvodio velečasni Marinko Miličević. Pohvalio je vjeru župljana koji su dobrano ispunili crkvu, a isto tako i sve naše ljude koji diljem svijeta posjećuju crkve i žive svoju vjeru.

U ponedjeljak je Udruga branitelja Stara župa Tramošnica organizirala Dane sjećanja na poginule i nestale: polaganje vijenaca kod spomenika i molitva opijela, Sveta Misa, te prijam obitelji i rodbine poginulih i nestalih. U četvrtak je bio predviđen malonogometni turnir posvećen poginulim i nestalim u domovinskom ratu.

U utorak, kao glavni vjerski događaj, proslava Gospe od Anđela ili Porcijunkula. Sveti Fanjo je od pape izmolio da vjernici toga dana mogu dobiti potpuni oprost od vremenitih kazni, uz uvjet da se osoba skrušeno ispovjedi, pričesti i izmoli Vjerovanje, Očenaš i pomoli se na nakanu Svetog Oca. Tri dana prije blagdana bile su trodnevnice koje su predvodili svećenici iz tri različita dekanata. Dan prije blagdana već u ranim popodnevnim satima, uz pjesme i molitve, počele su pristizati procesije iz raznih krajeva naše Posavine. Iz Turića je pristiglo više hodočasnika nego što trenutno ima župljana. Na sam blagdan oko 9 sati krenula je procesija iz Donje Tramošnice. Večer prije blagdana, uz mnoštvo pristiglih hodočasnika i domaćih vjernika održavani su razni molitveni obredi. Priča se da je došlo do pomalo neugodnog „kratkog spoja“ na relaciji župnik-organizacija okupljanja na donatorskoj večeri. Naime, župnik Gornje Tramošnice inzistirao je na dostojanstvu večernje molitve, te mirnom odmoru i počinku za pristigle hodočasnike. Tu istu večer na susjednoj parceli do crkvenog dvorišta odvijala se u šatoru donatorska večera za sve okupljene, naravno uz živu muziku. Mnogi se slažu da je besplatna donatorska večera, popraćena neizostavnom „tablicom dobrovoljnih priloga“, imala dobru namjeru da se ljudi okupe, pozdrave, porazgovaraju, te uz dobro jelo, piće i muziku, malo provesele. Kružila je priča (za čiju autentičnost ne odgovaram) da oni koji navrate u taj šator, teško mogu dobiti gore spomenuti oprost. Da je bilo malo više tolerancije, razumijevanja i dobre volje sa obje strane, možda se moglo iznaći kompromisno rješenje, tako da bude „vuk sit, a koza cijela“.

Na sam blagdan Gospe od Anđela prizor i ambijent veličanstveni. Što na koncelebriranoj Svetoj Misi, što na ispovjednim mjestima na otvorenom, po mojoj procjeni bilo je prisutno preko 40-tak svećanika. Obišao sam mnoga Marijanska svetišta i rijetko gdje sam vidio tako nešto. A po molitvama, hodočasnicima, prekrasno uređenom crkvenom dvorištu i okolišu, može se svrstati u sam vrh Marijanskih svetišta.

A vjernika je bilo, ne usudim se niti približno procijeniti, puno, puno, puno. Iako sam ostao pola sata nakon mise, i dalje je bila nepregledna kolona automobila. Uz nadzor policije i redara sve se odvijala mirno i dostojanstveno.

Poslije slavlja uslijedio je familijarni ručak. Kod moga zeta i sestre na Bludniku kao na blagoslovu. Okupilo nas se preko dvadeset. Jelo se, pilo, komentiralo protekle događaje. Vrijeme je brzo prolazilo, a pogotovo kada trebate još negdje stići. Naime, tog istog popodneva u 17,00 sati na novom groblju bila je sahrana strine Ane, žene pokojnog Marka Ćaćić iz Josića. Posljednjem ispraćaju je nazočilo jako puno župljana, a nakon sahrane opet okupljanje u šatoru na igralištu.

U tih samo 7 dana mog boravka u Tramošnici puno toga se zbilo: civilna događanja na igralištu, vjerska događanja za blagdan Gospe od Anđela, smrt i posljednji ispraćaj na našem groblju. Reklo bi se slika i prilika sadržaja i proživljavanja skoro svakog životnog vijeka, samo u skraćenom obliku. Tu sam susreo puno znanih i neznanih. Susreo Luciju-Lalu i njenu sestru Anu čiče Ivana Božić, koju nisam vidio barem 30-tak godina, a tada je imala samo par godina. Prvi put vidio Ivu, sina Marka čiče Ive Jurić iz Orlovog Polja, za koga sam čuo kada je rođen, a sada mladić visok dva metra, već završio fakultet. Pozdravio doktora Antu Kamenjaševića iz Tuzlana, nakon 30-tak godina. Nakon toliko i toliko godina vidio i jedva prepoznao svoga prijatelja Iliju Vidakovića. Vidio i pozdravio sve tri rodice, kćeri pokojnog Ante Ćazima iz Parića. Susreo svu djecu moje drage tetke Jele i tetka Ante Kamenjaševića iz Tuzlana. Željo pokojnog Vinka Djeda reče da mene poznaje i da je pročitao sva ona moja piskaranja objavljena proteklih godina. Drago mi je čuti i isprika čovjeku što ga nisam prije upoznao. Ono što me posebno veseli (a čuo sam iz pouzdanih izvora) da se taj isti u bliskoj budućnosti namjerava vratiti i živjeti u rodnom kraju. Pitao Iliju Dadića za moga prijatelja Petra i razlog njegovog ne dolaska u rodni kraj. Zvonko Bogdan kaže u svojoj pjesmi „neću više ići na tu stranu...“, no mislim da je poslije ipak išao. Spomenuo sam samo dio onih kojih se prisjetih, a koje nisam dugo vidio. Neobično sam sretan zbog svih onih koje sam susreo, izmijenio pokoju riječ, pravio se da poznajem i one koje nisam prepoznao, zbio poneku šalu, uputio i pretrpio poneku dobronamjernu kritiku. Naime, bocnuo sam starog poznanika, da možda ona događanja na igralištu treba započeti koji dan ranije jer se u bivšoj državi to uvijek događalo za dan ustanka. A da mi uzvrati istom mjerom rekao je da se za vrijeme komunizma bolje živjelo nego sada na dnu ljestvice EU-a. Zamolio sam ga da pročita knjigu austrijskog komunista Karla Štajnera, 7000 dana u Sibiru, koju je čovjek napisao po odlsluženju 20 godina robije u ruskim logorima. Možda će tada korigirati svoje mišljenje.

Iako nije ništa čudno ako je broj godina direktno proporcionalan opsegu struka, kod mnogih me promjena malo iznenadila. Rekao sam mnogima, a i meni su mnogi rekli da se nismo ništa promijenili. Sjetih se monodrame Josipa Pejakovića gdje kaže: „Znam da laže, ali lijepo priča pa ga lijepo slušat....“ No nama muškima je tu puno lakše nego ženama: Cijeli svoj život imamo isto prezime; bore ističu naš karakter i zrelost, a nisu samo znak starenja; sve na našem licu je originalno i to nam baš puno ne smeta; ista frizura može nam potrajati godinama, čak desetljećima; brijati moramo samo lice; kad se probudimo izgledamo jednako kao kada smo pošli na spavanje; obično ne provjeravamo da li imamo isto kilograma tijekom cijelog dana i sl.

Uz sve navedeno, sa bratom Josipom sam kosio travu, uređivao voćnjak, potkrčivao među, uživao hodajući bos po avliji, ispijao radler i nesicu, jeo domaće voće, povrće i pece, odmarao u hladovini. A Josip se najviše umorio podučavajući i objašnjavajući tehniku košenja ručnom kosom. Iako zna da se „starog vole ne uči orati“, bio je uporan. Teoriju sam savladao, još malo prakse i možda slijedeći put bude bolje. A nadam se da slijedeći put neće biti slijedeće godine nego puno prije. Šteta je ne uživati u ljepoti rodnog kraja dok nas služi zdravlje i zdrava pamet i lijepo proživjeti svaki dan.

U srijedu opet nazad Suki-tursom. Kažu da je javni prijevoz uvijek točan ako vi kasnite, a uvijek kasni ako ste vi točni. Kod mene sve na vrijeme. Brat i snaha me dovezli do stanice i produžili put Jajca, a moj prijevoz točan kao švicarski sat. Kada putujem automobilom uvijek čekam na granici, a vozila u drugim trakamo su uvijek brža. Ovaj put sve prošlo brzo i kao po loju. Nitko me nije niti upitao zašto preko granice nosim šljive i pece. Cijelim putem autobus samo jednom stao na 15 minuta. A kada idem autom ponekad, zbog onog spomenutog dremuckanja, stao bih i više puta da često ne fulam ili kasno primijetim izlaz s autoceste. Kroz Zagreb na svakom je semaforu crveno svjetlo, a ovaj put kao da je bio zeleni val. Pri izlasku iz tramvaja pomognem nekoj gospođi iznijeti poveći torbu, a ona veli: „Bog vas poživio, gospodine, vidim da hoćeta pomoći ljudima, a ima puno onih kojima je križ na grobu jedini plus u životu“. Pljunem ustranu i potiho promrmljam; Bože sačuvaj i sakloni da bi se i na mene tako nešto odnosilo. Kući stigao sav sretan i radostan, što se vjerojatno može isčitati i iz ovih redaka.

T. Bošković
Zagreb, kolovoz 2016.