Baš na veliki Petak rano ujutro uputih se sa svojom obitelji koju čine moja žena Luja, kojoj često kažu naši Njivčani posavka jer je rodom iz Donje Mahale, te kćerka Dajana i sin Dalibor na taj dugački put, koji nas je vodio preko Cerne i Donje Mahale.
Cijelim tim putem sam se posebno radovao jednom dirljivom susretu, susretu posle točno dvadeset godina sa kipom svetog Ivana Krstitelja, koji nas je sve čekao u crkvi u Donjoj Tramošnici. Probudih se rano u nedjelju na Uskrs, sav nervozan i sam ne znam zašto počeh požurivat moju posavku da požuri sa spremanjem, a naša djeca kao i sva djeca nisu ni svjesna zašto tolika žurba. Jedino sam ja izgleda bio svjestan tog susreta sa meni tako dragim i milim svecem ja ga često od milja zovem moj Ivan.

Putujući od Mahale u Tramošnicu prođe mi kroz moju glavu cijelo moje djetinjstvo koje sam proveo u svom Njivku. Svi ti odlasci na ranu misu i vjeronauk kroz Suvaru, punu kaljuga koja nije posuta ni šljunkom a kamoli još asfaltirana . Sve mise zornice, polnoćke ili taj 24.6 tako meni dragi događaj kojeg se vrlo rado sjećam i kao neki stari djeda pokušavam svojoj djeci prepričati.......




....Sva ta događanja su se zaustavila pri ulasku u crkvu i moj pogled ka kipu Svetog Ive, kojeg sam morao u sebi da zapitam, pa Ivane moj šta ti uradiše ti zli ljudi, ali moj Ivan kao da mi reče nemoj da me pitaš zašto, kako, tko, jer to ti ne mogu reći. U taj tren pojavi se fra Jozo na Svetom Oltaru sa još jednim parokom .

Slušajući Propovijed i cijelu misu ,ne mogu da se ne sjetim meni jednog od najdražih doživljaja, to je Krštenje naše kćerke Dajane davne 1991 godine u istoj toj crkvi. I onaj veliki Ivan iz 1991 a i ovaj mali kip Ivana Krstitelja kao da mi dadoše jedan te isti odgovor, ja sam vaš Ivan Krstitelj i dođite na moju rijeku da vas sve krstim i zagrlim, jer ste postali odrasla djeca koja znaju da praštaju tim zlim ljudima. Dođite djeco moja, jer s vama ću poći na zajednički put koji smo davne 1992 godine prekinuli, i pošli svi svojim putem , a ja i sam ne znam gdje,ali danas idemo svi istim putem.

Tako dok sam razmišljao o mom kipu svetog Ivana, pozdravi me Žarko Bošnjak sa onim starim našim pozdravom, Faljen Isus i Marija, ja mu odgovorih, navijeke sinko.
Tako se uputismo pred crkvu na čašicu razgovora i lijepih prisjećanja, ali u taj tren pojavi se Marko Bošnjak. I upita za tučke ali ja mu odgovorih da nisam varzilijo ove godine jaja. Tako riječ po riječ, moradoh sa svojom obitelji poći, ali moj Ivan mi reče, zbogom i dođite mi djeco moja opet . I ja mu čvrsto obećah: Ivane ako Bog da zdravlja, evo nas na godinu opet u zagrljaj tvoj, pa makar i na sat dva ali dosta dugo da ostanemo na putu svom zajedničkom, putu ka Tramošnici i crkvi svetog Ivana Krstitelja.

Niko Nino Božić