Mi Hrvati iz ovog dijela podneblja kugle zemaljske silno se trudimo dokazati da su nam korijeni što dalje od Balkana (iz Poljske, iz Irana, a ima još i nekoliko drugih teorija), da nismo Slaveni, da smo oduvijek pripadali Zapadu. Čini mi se da neka pjesma između ostaloga kaže: „samo da nas stranci ne nazivaju Balkanci, ali će nas uvijek držati na distanci ...“. A zašto se toliko trudimo, jer narodna poslovica poručuje: „Ako sve postane Zapad, gdje će onda Sunce izlaziti“? Niti sam političar, niti me politika zanima, ovo govorim u kontekstu da često dok razmišljamo o prošlosti ili sanjamo o budućnosti, lijepa sadašnjost neprimjetno prolazi pored nas.

   A vrijeme neumitno teče i naš ovozemaljski životni vijek ide svome kraju. Matematika je egzaktna znanost, može zbrajati, oduzimati, množiti i dijeliti i ima još mnogo raznih računskih operacija. Nekada nam to ide na ruku, no u životu baš i ne, jer životni vijek uvijek ide naprijed i samo u jednom smjeru, rekoh prema kraju. Dok smo mala djeca godine često brojimo razlomcima (imamo tri i pol, pet i pol godina i sl.), a stari najčešće koriste oduzimanje (devedeset manje jedna, sto manje jedna i sl), njima matematika ne pomaže jer bez obzira na oduzimanje, godine se povećavaju i idu naviše. Nije li to malo čudno? Kada starac pogriješi kaže se da je sišao s pameti, a kada mlad čovjek pogriješi kaže se da još nije došao pameti. Zato treba živjeti sadašnjost sa stvarnošću i na najbolji mogući način.......



........... Bez obzira gdje smo poniknuli i kamo idemo, važno je gdje smo rođeni. Kažu kada novorođenče prvi put uhvati prst roditelja, ono ga drži zauvijek jer ta nit povezanosti između djece i roditelja nikada ne nestane. Slično je i sa rodnim krajem. Možemo se udaljite ne znam koliko daleko, ali što god dalje putujemo sve smo mu nekako bliže, na ovaj ili onaj način. Da nije tako zar bi nas se ovoliko okupilo za blagdan Svih svetih na Tramošničkom groblju. A o povezanosti i povratku rodnom kraju svjedoče i mnogi svježi grobovi naših ljudi koji su živjeli negdje vani, ali im je posljednja želja bila da ih se pokopa na našem groblju.

Na blagdan Svih svetih i Dušni dan vjernici se na poseban način prisjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnima. Pod izrazom „svi sveti“ ne misli se samo na osobe koje su od Crkve službeno proglašene svetima, koje su stavljene na oltar ili u kalendar, nego na sve one koji su sveto živjeli, koji su za života činili dobra djela i prema Bogu i prema bližnjemu. Mnogo je takvih koji počivaju i na našem groblju. Neupadljivi, skromni, samozatajni ljudi, koji su pošteno i marljivo proživjeli svoj životni vijek. Ruku punih žuljeva nekada su ručno žnjeli pšenicu, trgali i krunili kukuruz, strpljivo podnosili teret života, a te iste ruke uvijek su prebirale zrnca krunice. Takvi su bili naši očevi i majke, bake i djedovi. I kada su nepravda i rat potjerali naše ljude sa njihovih ognjišta, nisu klonuli duhom niti izgubili nadu i vjeru. U tom kontekstu za vrijeme propovijedi govorio je Slatinski župnik, koji je uz asistenciju oba župnika Gornje i Donje Tramošnice, predvodio misno slavlje. Evanđelje koje je govorilo o blaženstvima iz Isusovog govora na gori, može se primijeniti na mnoge naše pokojnike. Zato smo se i okupili da ih se sjetimo i zahvalimo, te molitvama preporučimo. Svaki put kada se ovako iskupimo, ljudi na kraju kažu da nikad nije bilo više svijeta nego danas. I ja zaista mislim da je tako bilo upravo ovaj put. Nepregledna kolona parkiranih automobila od Tuzlana sve do groblja i okolo njega. Dan pomalo tmuran, maglovit, sumoran, prohladan. Grobovi lijepo uređeni sa buketima cvijeća, tisućama upaljenih svijeća i lampiona.

Mislim da se trebamo češće okupljati. Znam da nije lako dolaziti iz daleka, no nije dobro dopustiti da nas udaljenost i plašt zaborava prekrije. Iako kažu da se u Bosni živi laganije i „na tenane“, vrijeme i ovdje brzo i neumitno teče i začas dođe razdoblje života kada godine počnemo brojati unatrag. Mlade koje sam susreo prošle godine opet pitam čiji su. One koje kao poznam, a ima ih nekoliko braće ili sestara u obitelji, najčešće od onog mlađeg mislim da je onaj stariji. Na onima koje sigurno poznajem, svake godine primijetim poneku novu boru na licu, a o sijedim ili izgubljenim vlasima da i ne pričam. No bez obzira na sve, uvijek nakon ovakvog susreta obuzme me nostalgija, ali i neko posebno unutarnje zadovoljstvo što sam susreo mnoge poznanike, prijatelje, rodbinu.

Ove godine sam išao kući dan ranije kako bih izbjegao gužve na graničnim prijelazima i polako vozio jer je vrijeme bilo maglovito, a i u nadi da ću barem jednom preduhitriti brata Josipa. No Bosanac se nije dao iznenaditi, krenuo iz Jajca još ranije nego što je kretao na put moj zet Božo kada je putovao za Njemačku, ili pak ja kada sam išao na more, a nije bilo klime u autu. Toliko je buraz poranio da je probudio i pijetlove, a da nije niti znao. Kako je imao puno planova za taj dan, krenuo rano i nakon tri sata vožnje stigao u Modriču, s namjerom da bude odmah na redu kada otvore u pola osam. Pošto se cijelim putem čudio zašto se još nije svanulo, sve mu je postalo jasno kada je došao pred zatvorena vrata suda i kada su mu rekli da je prilično poranio i da mora sačekati početak radnog vremena. Tek tada mu je sinulo da nije vratio sat unatrag. I ova zgoda ili nezgoda poslužila nam je za dobar štimung, kada smo na večer, uz prekrasan ugođaj „pucketanja“ vatre, do dugo u noć prebirali po uspomenama.

Poslije Mise navratimo pozdraviti tetku u Tuzlanima, bez namjere da ostanemo na ručku jer smo pretpostavljali da će biti gužva na graničnim prijelazima i putu, a magla nam nije išla na ruku. No kod tetke ne možeš samo doći kao „para vatre“, kava i ručak su protokol koji se ne može zaobići. Zadnjih petnaestak godina tetka uvijek kaže: „Djeco kud žurite, tko zna da li ćemo se slijedeće godine opet svi naći ovako na okupu“. Između ostaloga, počešmo raspravljati tko je sada najstariji u selu. Ja kažem baba Anđa, a ujna veli da je baba Anđa umrla ljetos i da je imala sto manje jednu godinu. Eto i životni vijek od sto manje jednu godinu dođe kraju. Zato mudro postupa tetka kada nas skuplja kao kvočka piliće dok smo još svi na okupu. Iako smo čekali na granici skoro dva sata, na naplatnim kućicama skoro sat vremena i došli u Zagreb dosta kasno, sve to nije moglo pokvariti unutarnji mir i zadovoljstvo koje čovjek prikupi na ovakvim okupljanjima.

T. Bošković

Zagreb, 2011