Život koji nam je dala priroda kratak je, ali sjećanje na korisno upotrijebljen život vječno je. Život izjednačuje sve ljude: smrt otkriva istaknute. Ono što smo učinili za sebe umire s nama, ono što smo učinili za druge i svijet je besmrtno.

Danas, kada ovo pišem, na dan Sv. Petra i Pavla, navršava se točno godinu dana od kada nas je napustio, otišavši u kraljevstvo nebesko, naš dragi fra Valerije Stipić, župnik u Gornjoj Tramošnici. Iako njega više nema, njegova djela ostaju vječna. Na godišnjicu njegove smrti podsjetimo se na život i djelo ovog Velikog Čovjeka.

Fra Valerije Stipić, krsnog imena Ilija, rođen je 19. srpnja 1935. godine u Orlovu Polju, župa Tramošnica, od oca Ive i majke Ane u obitelji s devetoro djece od kojih je jedno bilo posvojeno. Osnovnu školu završava u Tramošnici, nižu gimnaziju u Gradačcu, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. U Franjevački red stupio je 14. srpnja 1958. godine te je godinu novincijata proveo u Kraljevoj Sutjesci......

.....Svečane zavjete položio je 1964. godine u Sarajevu gdje je godinu kasnije zaređen za svećenika. Pastoralno je djelovao kao župni vikar u Tolisi (1966.-1970.) i Breškama (1970.-1973.) i kao župnik Donjoj Tramošnici (1973.-1982.), Svilaju (1982.-1991.), Špionici (1991.-2000.) i Gornoj Tramošnici (2000. do smrti). Uz pastoralni rad fra Valerije je bio angažiran na izgradnji niza sakralnih objekata. U novoosnovanoj župi, Donjoj Tramošnici, gdje je bio i prvi župnik, gradi crkvu i župnu kuću. U Svilaju temeljito obnavlja župnu kuću, gradi filijalu crkvu u Vrbovcu te tri grobljanske kapele. Za vrijeme rata, kao župnik u Špionici, vodi brigu o stotinama prognanika u župi i izvan nje. Godine 2000. se vraća na rodnu grudu, u svoju ratom opustošenu Gornju Tramošnicu, gdje za kratko vrijeme, usudim se reći, čini prava čuda. Iz pepela porušenu župnu crkvu izgrađuje u velebno zdanje, izgrađuje Svetište Gospe od Anđela, zaštitnice Tramošnice, te s velikom ljubavlju župnu kuću preuređuje u muzej. I još važnije, ono najvrednije, svojim moralnim autoritetom i velikim entuzijazmom izgrađuje temelje povratka i okupljanja vjernika svoga kraja.

Što reći o pokojnom fra Valeriju, o čovjeku koga sam dobro poznavao, s kojim sam imao čast surađivati i privilegiju prijateljevati? Čovjeku, čije osebujne propovijedi nikoga nisu ostavljale ravnodušnim, u kojima je uvijek isticao vrijednosti malog čovjeka, čovjekoljublje, bogoljublje, domoljublje. Bio je neumorni kulturni djelatnik, marljivi sakupljač materijalne i nematerijalne kulturne baštine. Bio je čovjek koji je volio životinje i prirodu za koje filozof Seneka kaže "Blažen je onaj koji se zadovoljava onim što ima, a mudar čovjek živi u skladu sa prirodom i vlastitim razumom, jer tako postiže mir duše". On je svoj mir duše zasigurno pronašao. Što reći o čovjeku kojega je na vječni počinak ispratilo oko stotinu svećenika, tridesetak časnih sestara i oko 500 vjernika? „Ne može vjerovati u Boga onaj tko ne vjeruje u čovjeka" i "Neće nas Bog pitati tko nam je sunarodnjak, već jesmo li svakom čovjeku činili dobro" krilatice su pod kojima je živio i djelovao fra Valerije. Bio je vjeran tradiciji bosanskih franjevaca ljubeći svoju zemlju, nastojeći njegovati dijalog sa svim njezinim narodima i građanima. Odigrao je izrazito važnu ulogu i u društvenopolitičkom životu svoga kraja, svoje Posavine, osobito za vrijeme rata. Politiku je smatrao područjem ljudske djelatnosti koja ima najveći utjecaj na male ljude. Politiku je nastojao voditi iz vjerničkog, kršćanskog, franjevačkog kuta. I iz toga je proizlazila njegova mudrost komuniciranja sa svima. Držao se parole: dvostruko smo naoružani ako se borimo s vjerom. U tome i jest, ili bi trebalo biti, podrijetlo naše tolerancije, vještina suživota, spremnost na prihvaćanje razlika. Takva je bila, takva će po svemu sudeći i morati biti naša Bosna, zemlja različitih identiteta i njihova supostojanja, »maksimum različitosti na minimumu prostora«. Sjećam se i uvijek ću se sjećati susreta u našoj rodnoj Tramošnici, u Zagrebu, gdje smo bistrili, na njegovu neiscrpnu inicijativu, ideje kako pomoći našim ljudima da se vrate na svoju rodnu grudu, te još više kako pomoći onima koji su se vratili. Kako na temeljima porušene škole izgraditi starački dom, kako dovršiti muzej? Imali smo i gotovi scenarij otvaranja muzeja. Koliko je samo planova imao, ne za sebe, nego za svoj narod? Na žalost, Svevišnji je odlučio da to naš fra Valerije ne doživi. S kolikom je samo ljubavlju živio svoju Bosnu, svoju Posavinu, svoj zavičaj. Uvijek mu je misao vodilja bila, kao u pjesmi Jure Kaštelana, „nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva“. Pitamo se koji su motivi, koji ideali, koji je duh pokretao toga čovjeka da se bezrezervno žrtvuje za svoj narod. Kako je u svojoj propovijedi rekao fra Lovro Gavran, provincijal franjevačke Bosne srebrne: „Teško je proniknuti u skrivene tajne koje svaki čovjek nosi sa sobom u grob i koje poznaje jedino Svemogući. To je za nas tajna i ostaje tajna. Možemo istaknuti samo ono što je očito svima, što svi vide iz činjenica. A činjenica su sljedeće. Fra Valerije je svoj život i cijeloga sebe, do krajnjih granica, posvetio Bogu kao svećenik, redovnik, franjevac, u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrnoj“. Nije izabrao, a mogao je, kao i mnogi drugi jednostavno prijeći preko Save i provoditi svoje dane u daleko sigurnijim i lakšim uvjetima života. Ali nije to učinio. Čvrsto se držao one Andrićeve mudre izreke: „dok je mraka bit će i svanuća“. Znao je često reći kako u posljednje vrijeme ljudi odlaze u Hrvatsku. Zašto? Bosna je naša. I Hrvatska je naša, razumljivo. Nemojte bježati. Bosna nas treba. Ovdje je naša Crkva. Ovo su naše misije. Ovdje smo pozvani služiti Bogu i čovjeku. Jednom je prilikom netko, tko istinski voli svoju zemlju Bosnu rekao: „drugdje je život proza, samo je u Bosni život poezija“. Čvrsto je vjerovao i držao se one poznate Kennedy-jeve: „ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju“. Tako je svakodnevno prakticirao život fra Valerije. I danas, u ova teška i bremenita vremena, u kojima se nalazi naša čudna, ali u isto vrijeme i čudesna Bosna, valjalo bi se više držati mudrosti našega fra Valerije.

U prvim povratničkim danima živio je sa svojim narodom u kontejnerima, bez struje i vode, kada je bilo opasno. I bio je zajedno sa svojom rođenom sestrom, časnom sestrom Inocentom, koja ga je tako vjerno pratila kroz njegova božja poslanja, u izravnoj opasnosti, ali se nije pokolebao. Zašto nije odustao? Jer je volio svoj narod. Volio svoju Domovinu. Volio je svoju Crkvu. Volio je svoju Posavinu i svoju (našu) rodnu Tramošnicu. Na moj nagovor je i prihvatio da napiše svoje viđenje našega rodnoga kraja što je i učinio u broju 4. časopisa Prsten, 2008. (koga je uvijek nestrpljivo očekivao i zdušno promovirao, kao uostalom i misiju Prstena). Tako slikovito, onako iz duše piše fra Valerije o: „Obećanoj zemlji Tramošnici u koju zrno nije palo, a da nije donijelo plod, zemlji koju pravovremeno zalijevaju plodne kiše, miluju blage zrake sunca, a kristalno bistra i zdrava voda prolazi na samo kojih pet metara ispod plodnih ravnica“, gdje "Božja neizmjerna dobrota prekri ovu pitomu ravnicu zelenim šumama, a plodna polja davahu tone duhana i stotine tona kukuruza i pšenice“. Nastavlja, „Bili smo, jesmo i zauvijek ćemo ostati samo Hrvati sa svojom tisućljetnom kulturom, katoličkom vjerom koju smo životom i krvlju svjedočili u zgodno i nezgodno vrijeme. Nije nimalo neskromno reći da smo ovu dragu nam grudu zemlje, svaku stopu, zalijevali stoljećima svojom krvlju. A ona nam obilno uzvrati dobrim kršćanskim obiteljima, požrtvovnim očevima i mučenicama majkama, brojnim svećeničkim i redovničkim zvanjima. Oni su bili i ostali najljepše cvijeće ovih živih žrtvenika. Božje oko je budno bdjelo nad ovim perivojem, slalo u pravo vrijeme sinove sv. Franje koje vjerni puk ne bez važnog razloga prozva obiteljskim imenom "UJACI". A on, fra Valerije je bio i ostat će naš UJAK, zauvijek.

Kako napisa pjesnik Rabindranath Tagore: Smrt ne znači zagasiti svijetlo, nego isključiti svjetiljku kada dođe zora. Smrt ostavlja bol koju nitko ne može izliječiti, a ljubav ostavlja sjećanje koje nam nitko ne može uzeti. Jer, život nije ništa više od kapi rose koja drži ravnotežu na vrhu travke" (Buda). Kako reče vlč. Miroslav Agostini u svom oproštajnom govoru: „Ti si, Gospodine, baština moja. Hvala Bogu što smo te imali. Otimaćemo te zaboravu i nositi kao trajni spomen u svojim srcima“. U svojim posljednjim ovozemaljskim časima fra Valerije je rekao: 'Držite se Boga! To je najvažnije! Ja idem na odmor! I zaslužio si odmor. Odmaraj se u vječnom kraljevstvu nebeskom i neka Ti je laka bosanska i hrvatska gruda koju si toliko volio.

Dr. sc. Tomislav Dubravac