U Canpus Teatru u Ludwigsburgu prikazana je 19.04. ove godine premijerno tragikomedija pod nazivom „My Face”. Izvedbe ce se odrzavati i narednih par dana u prostorijama Campus Theatra u Hindenburg str. 29 u Ludwigsburgu. Ova scenska izvedba je nastala prema knjizi “My Face” engleskog televizijskog pisca i pisca dječijih knjiga Nigel Williasa, a prvi put je izvedena na sceni u Londonu 2008. godine.

Vrlo zanimljiva radnja ove knjige gdje se obrađuje problem socijalnih mreža i njen utjecaj na stvaranje međuljudskih odnosa, zaintrigirala je ansambl Campus Teatra u Ludwigsburgu da ovo djelo “My Face” postavi na pozornicu. Glavnu ulogu “Susi”u ovoj tragikomediji dobila je mlada glumica, po struci odgajateljica (Erzieherin), Magdalena Kopić, naše gore list Orlovka Tramošničanka. Mjesta u pozorištu su bila popunjena, odaziv je bio velik..................



............
Na sceni su bili postavljeni montažni objekti koji predstavljaju radne sobe odakle se preko socijalnih mreža i interneta vodi komunikacija i kreira društveni život. Facebook, Učenik VZ i mxspace- sve društvene mreže prekom kojih u nekoliko poslednjih godina sve više mladi intenzivno provode svoje vrijeme u , „četanju i slanju pošte“ ( „chatten, liken i posten). Jedan svijet koji za starije izgleda posve čudan i stran. A u stvari ovaj svijet usprkos blizini i dostupnosti fotografija osobe, po komentarima i razgovoru i dijeljenju mišljenja sa drugom osobom, može ipak učiniti da jedni drugima u tim socijalnim mrežama postanu stranci, pošto se ti međuljudski odnosi sve više i više održavaju preko socijalnih mreža-virtualno, a gdje svatko svoj profil po želji i volji modificira i oblikuje. Nikad se na tim takvim sadržajima na društvenim mrežama ne može vjerovati. Postavlja se ozbiljno pitanje; Da li smijemo promatrati virtualni svijet odvojeno od realnog svijeta. Mobing u školi može dobiti svoj epilog im nastavak na socijalnim mrežama i na nepriličan način i uvredljive komentare da se dalje nastvi i rasplamsa u negativnom pravcu a ponekad i sa neželjenim posledicama.

U socijalnim mrežama na primjer glavnim lik „Suzi“ želi da na svojoj socijalnoj mreži sve kontrolira i prikazuje nam kako je u ovom društvu preko ovih mreža može onemogućiti pristup nekim došljacima , manjinama samo jednim klikom na tastaturi. U realnom svijetu te su manjine zaštićene i nisu izbačene iz realnog svijeta normalno žive rade i komuniciraju, dok u virtualnom svijetu ich je moguće odbaciti. U drugom dijelu glavni lik „Suzi“ napravila je party i pozvala svoje prijatelje sa društvenih mreža, i tek tada je uvidjela da to nisu oni ljudi koji su se predstaviljali na mrežama. Realni svijet je bio posve drugačiji, uvidjeli su i njeni prijatelji da njihov život u realnosti izgleda posve drugačiji i ne liči životu iz „My Face“. Tu je došlo do zapleta, kulminacije počele su međusobne svadje, n itko se ni sa kim nije slagao, iako je „Suzi bezuspješno pokušavala da kontrolira situaciju, ali je pala umorna, rezignirana što ne može sa tim prijateljima upravljati kao u virtualnom svijetu. Realni svijet se za ove ljude pokazao posve drugačiji od onih na društvenim mrežama. Dakle stvorena je jedna u poslednjih godina jedna kultura komuniciranja i ponašanja „virtualna“ koja nema puno zajedničkog sa realnim svijetom i to je jedan paralelan svijet drženja i komuciranja koji mladi proživljavaju i žive.

Ovaj pozorišni komad „My Face“ daje uvid u uzajamni odnos virtualnog i stvarnog sviejta, a nas potičena na razmišljanje o ovoj vrlo aktualnoj problematici koja je sve više prisutnau životu mladih ljudi a zaslužuje našu pažnju da o njoj sve više mi kao roditelji ili profesori, odgajatelji diskutiramo i više se uključujemo u odgoju i razvijanju stvarne komunikacije i druženja među mloadima. Stvarno druženje je nezamjenjivo ono je „socijalni kapital“ , pa makar to bila samo jedna „mala kavica ili zdravica“, vrijednija je za čovjeka nego najbolja socijalna mreža. Ljudsku toplinu, dušu i osjećaj koje čovjek može doživjeti druženjem sa svojim bližnjim uz verbalnu i neverbalnu komunikaciju su bogastvo koje mi stariji znamo a to moramo učiti i našu djecu.

Mladim i vrlo talentiranim glumcima koji su se srcem i dušom uz velik uložen trud i napor izborili da u 70 minuta prikažu i dadnu sve od sebe publika se odužila petnaestominutnim aplauzom a glumci su morali pet puta izlaziti i naklanjati se publici. Posle predstave je nastavljeno druženje oko sat vremena sa glumcima i redateljima gospodjom Judika Schaible i rezišerima, a omladina je ostala do pola noći u kafiću Campus Theatra.


Sa lijeva na desno glumci. Patrik Haiser, Magdalena Kopić , Isabel Strycker i Vanessa Padovano


Glumci Campus teatra peti put se naklanjaju publici u sredini je bosonoga glavna glumica Hrvatica Magdalena Kopić

Kao specijalni gosti bili su nazočni predstavnici hrvatske udruge „Napredak“ podružnica Ludwigsburg.

S lijeva na desno: Predsjednik I članovi „Napretka“ dr. Bartol Tunjić (Islamovac-Zovik), Vesna Kopić, član, Ilija Pločkinić, dopredsjednik (iz Rame) i Marko Kopić, predavač, Hrvatski jezik i hrvatska materijalna i nematerijalna kulturna baština.

Oni koji žele više da pročitaju o ovom teatru mogu to pogledati na internet stranici
http://www.kulturwelt-lb.de/index.php/programm/myface

21.04.2013. Ludwigsburg                                                                                       mr.sc. Marko Kopić