„Po jutru se dan poznaje“ – kaže narodna, no i to je upitno u današnje prevrtljivo vrijeme. Obično me na Jurjevo iz Zagreba ispratila kiša, a čim prijeđem Savu kao da zakoračim u neku drugu vremensku i meteorološku zonu. Ovaj put bijaše obrnuto. Osvanuo Zagreb okupan suncem, od Kutine, Novske, pa do Sl. Broda sve više se navlače oblaci, a već dalje po Slavoniji kiša započe prosipati svoju blagodat. I dobro je da je tako. Danima se priča kako će ovogodišnji urod podbaciti jer je zemlja suha a vodostaji niski. U dnevniku se najviše pozornosti posvećuje tome što će vremenskoj prognozi najaviti Vakula i Sijerković.

Preko Save kiša sve jača, a „žmurci“ na lokvama puta znak su da će biti obilna. Po dolasku u Orlovo Polje morao sam sačekati nekoliko minuta da pljusak oslabi kako bih iz auta istrčao u kuću i čim manje smočio odjeću. Oko 10 sati kiša prestala padati, a pred samu Misu duga najavila prekrasan proljetni dan. ..........



............ Uvodni dio blagoslova: „Od munje, grada i groma, Od kuge, glada i rata, ….“ obavljen je ispred kapelice, a Sv. Misa održana je u kapelici, za slučaj da opet počne kiša, kako na početku reče naš župnik fra Jozo Puškarić. Imajući u vidu činjenicu da je radni dan, nisam očekivao toliki broj ljudi, a pogotovo nas „padobranaca“ koji dođemo s vremena na vrijeme. Pomalo ostaje žal da je mogao biti veći odaziv domaćih žitelja. Nekada smo svi išli na sve blagoslove polja, a danas kada nas je malo bilo bi dobro da ta povezanost bude još čvršća. Župnik je na početku pozdravio sve prisutne i primijetio da ima dosta onih koje ne viđa često. Kako je čitanje govorilo o progonstvu i povratku Izraelskog naroda („Išli su išli plačući noseći sjeme sjetveno, vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje“), slična sudbina zadesila je i narod našega mjesta. No i kada su odlazili i kada su se vraćali vjeru nikada nisu gubili. Uzor i ideali su im uvijek bili ljudi koji su sveto živjeli, a među njima je i Sv. Juraj, čije ime danas zazivamo i molimo za blagoslov polja. Molimo za blagoslov svih Orlovaca, koji su danas tu i onih koji su diljem svijeta. Dao Bog da vjeru uvijek sačuvamo, a sveci da nam budu ideali, jer kako kaže pjesnik Kranjčević: „I tebi baš što goriš plamom od ideala silnih vječitih, ta sjajna vatra crna bit će smrt, mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati.“ Tuga gleda unatrag, briga gleda oko sebe, a vjera gleda gore. Ujutro je padala kiša koja je toliko potrebna usjevima, a za vrijeme blagoslova prekrasan dan, nije li to blagodat? Na kraju Sv. Mise župnik je zaželio svima ugodno druženje uz obiteljski ručak, a nakon toga onima koji putuju da sretno stignu na odredište.

Neobično mi je drago što sam prije i poslije Mise susreo i nakratko porazgovarao s nekima koje nisam dugo vidio (Pero, Žarko, Pejo, Šišo, ...). Brat Josip me upoznao sa svojim profesorom iz gimnazije gosp. Marijanom Piljić. Neka mi ne zamjeri što ću se poslužiti, za blagdan Jurjeva 2006. Marijan je na ovim našim stranicama objavio (meni jedno od najljepših putopisnih sjećanja na rodni kraj), a završetak glasi ovako: „U prozirno, toplo travanjsko jutro vraćam se u Novi Sad, kući u tuđinu, što bi rekao ?orde Balašević. U praznini sela i moje duše bolno odjekuje prodorni glas – pjesma li je, lelek li je, tuga li je il' možda neka neobjašnjiva radost? – neotrižnjenog Nike Mašine...Neću više ići na tu stranu... Barem do sljedećeg Jurjeva.“

Josip je obećao da će pokušati popisati sve kuće i sve žitelje Orlovog polja, a ja bih volio da se jednom, možda za Jurjevo, svi iskupimo i porazgovaramo. Mnogo nas je nestalo, mnogi se nebi niti prepoznali, a silno me zanima gdje su, što rade, kako izgledaju (Pero, Jozo, Frano, Antica, Bonica, Ilija, Ivo, Ivka, Mara, Kata i svi ostali). Ako sam dobro razumio fra Jozu, ove godine su samo tri krizmanika u obje župe Tramošnice, a nekada se biskup dobrano umorio dok je pomazao sve naše krizmanike. Ono što zabrinjava jest činjenica da su mještani uglavnom srednje ili starije dobi, ali oduvijek je na mladima svijet ostajao.

Rijetko koje godine da je za Jurjevo bilo toliko ozelenilo, izlistalo, procvjetalo. Čovjek koji je došao s prijateljem, reče mi da su nam sela prekrasna i da ima dosta obnovljenih kuća, a među njima i onih koje bi i na Pantovčaku krasno izgledale. Stranac pa ne zna cijelu priču. Rekao sam mu da su mnoge kuće obnovljene, ali su isto tako mnoge nenastanjene, a za ova prekrasna polja, opet se sjetih što je Marijan zapisao: „al' mi smo, čini mi se bespovratno, rasuti po svijetu, naša se djeca, i njihova, tamo ukorjenjuju dok mi dotrajavamo, a naše njive su neobrađene, zaparložene; i one pod usjevima uzorala je i plodove s njh obrat će uglavnom tuđa, možda pogana ruka...“ Nato on reče kao da nam sela liče na „Potemkinova sela“, (a za one mlađe pojašnjenje: Potemkin je bio ruski vojskovođa i knez, koji je u vrijeme Rusko-turskog rata 1787-1792 postao namjesnik novoosvojenih krajeva. Potemkin je tada po tim krajevima dao sagraditi pored puta (kojim je carica Katarina II. sa svojom pratnjom prolazila vlakom) lažna sela-kulise, sa lažnim seljacima-manekenima, lažnim pastirima i lažnim stadima (koja su premještana po potrebi). Time je želio pakazati carici sliku brze i uspješne obnove kojom je on rukovodio. Krasan privid za slučajnog prolaznika ili neupućenog stranca.

Pa i ako bude „Neću više ići na tu stranu... Barem do sljedećeg Jurjeva,“ nešto mi ipak govori drugačije. Primjećujem da zadnjih par godina za blagdan Jurjeva dolaze uglavnom isti ljudi, svake godine dođe i poneki novi, a ako slijedećih godina povedemo barem jedno dijete sa sobom, loza bi mogla rasti. Dao Bog da tako bude.

T. Bošković