Kažu da je globalno zatopljenje prilično zahvatilo naš planet. Ne treba to dokazivati jer se posljedice često manifestiraju kroz razne vremenske prilike i neprilike. Isto tako kažu da je kriza i recesija zahvatila cijeli svijet. Ni to ne treba posebno dokazivati jer posljedice svakodnevno osjećamo na vlastitoj koži. „Riba smrdi od glave, ali se čisti od repa“ – govori narodna koja nije samo fraza nego često stvarnost. Sve te nedaće prvo pogode one koji najmarljivije i najpoštenije zarađuju svoj kruh. Pokušavajući ispraviti nepravdu i izboriti se za svoja prava, seljaci iz Slavonije blokiraše granični prijelaz u Županji. I to baš na blagdan Jurjeva kada je blagoslov polja u Orlovom Polju. Nisam protiv, ali bih bio sretniji da su to organizirali dan prije ili dan poslije.

No, ako je čovjek naumio nekamo stići, i pored svih zapreka na putu, to će i ostvariti, samo treba imati dobru volju, upornost i vjeru. Ako čovjek i zabrazdi i skrene s pravoga puta pa se čini da mu je i sam Bog zalupio vrata, On mu uvijek ostavi barem malo odškrinut prozor, za slučaj da se predomisli i odluči vratiti. Ilica babe Marije odlučno sjeo na bicikl i iz Šiškovaca ravno u Orlovo Polje. Prevalio dalek put, prošao sve blokade i došao na blagoslov. Mnogi sa autima okrenuli na blokiranom graničnom prijelazu, otišli na drugi, napravili puno više kilometara i opet došli na blagoslov. A ima i onih kojima je ova blokada kao i recesija i kriza bila dobar alibi......




.....I pored svega navedenog, kao i činjenice da je bio radni dan, na prvi blagoslov polja okupio se lijep broj mještana. Misno slavlje je po prvi put predvodio naš novi župnik fra Jozo Puškarić. U uvodnom pozdravu naglasio je da smo mi Orlovci posebno počašćeni i na neki način privilegirani što je prvi blagoslov polja upravo u našem selu i što je naš zaštitnik Sv. Juraj, koji je vrlo omiljen svetac širom svijeta. U njegovu čast sagrađene su mnoge crkve, a samo na Cipru, u Italiji i Velikoj Britaniju ima nekoliko stotina crkava i mjesta kojima je on zaštitnik.

Sveti Juraj je bio vitez u vrijeme rimskoga cara Dioklecijana (treće stoljeće). Pošto je bio vitez postoje mnoge legende i anegdote iz njegova života, a svi ga prepoznajemo po liku viteza na konju kako ubija zmaja. U njegovo doba bilo je mnogo religija i vjerovanja u razne bogove i božanstva. Da bi udobrovoljili nekoga od tih, često su bili žrtvovani urodi, ptice, životinje pa i sami ljudi. Tako kralj, u jednoj situaciji kada nije bilo nikakve druge nade i pomoći, odluči žrtvovati zmaju svoju kćerku. Onako zavezana molila je za pomoć i ljude i svoje bogove da je spase od zmaja. No pomoć nije dolazila niotkuda. Tada se pojavio nepoznati vitez na konju. Na njen upit kako to da je jedini on izložio svoj život da je spasi, Sv. Juraj je odgovorio da on služi samo jednom i jedinome Bogu, a njegova vjera nalaže da treba pomagati svim ljudima u nevolji. Svi su bili oduševljeni, a kralj mu je zauzvrat ponudio ruku spašene princeze. Vitez se zahvalio i nastavio slijediti svoj put. Živeći i svjedočeći svoju vjeru, umro je mučeničkom smrću kraj Jeruzalema, na području tadašnje Palestine.

Danas molimo zaštitu „od munje, grada i groma, od…..“. Molimo da naša polja daju dobar urod, bez obzira što mnoga nisu obrađena i što mnoga obrađuju neki drugi. Molimo i za blagoslov svih nas, naših obitelji, naših radnih mjesta i svih naših mještana koji danas nisu s nama. Župnik je izrazio zahvalnost svima koji su došli pa makar samo na blagoslov iako žive daleko. Na kraju misnog slavlja zaželio je da se po starom dobrom običaju nastavi ugodno druženje uz obiteljski ručak. Razgovaralo se i pozivalo goste. Pošto je radni dan, Tadija Leutar se uredno zahvalio, uz obrazloženje da je našao tek toliko vremena da dođe na Misu, napravi poneku fotografiju i pozdravi prijatelje. Lijepo od njega! Matt kaže da najviše stigne uređivati našu stranicu, tek kada ostali ukućani odu spavati. Dugujemo mu zahvalnost! I ovom prilikom izražavam zahvalnost župniku fra Jozi (inače „moja generacija“ i moj dobar prijatelj) što je našao vremena i navratio na kavu i „čašicu razgovora“. Došao poslije i komšija Pero babe Marije. Evocirali smo uspomene iz djetinjstva, pretresli sadašnjost i predviđanja za budućnost. Selo prilično oživjelo. Prekrasan proljetni dan. Zrak čist, sve u cvatu, a pijev veselih ptica nikako ne prestaje.

Ostao sam tri dana kako bih se malo odmorio i nauživao ove ljepote. Bio sam i na Misi na groblju, za blagdan Sv. Marka. Iznenadio me toliki broj ljudi, ali o tome će valjda izvijestiti netko drugi. U ta tri dana nekoliko puta sam prošao kroz cijelu Tramošnicu. Davno sam čitao knjigu „Kako je bila zelena moja dolina“ i mogu vam reći da to što je opisano u knjizi nije bilo ništa u usporedbi sa ljepotom našeg kraja. I ona narodna da je kod susjeda uvijek zelenija trava, nije nikada vrijedila za naš kraj. Tako prekrasnih zelenih polja nigdje nije bilo. Još uvijek su prekrasna, ali tu sliku sve više narušavaju one famozne „šljunkare“. Prije nekoliko godine kada su tek počeli kopati šljunak na našim rovanjima napisao sam: „Bojim se da za par godina to više neće biti rovanji, to će biti jezera. Strah me da će se ove rupe početi nezaustavno širiti kao rak na čistim plućima naše zemlje. Sada odvoze zemlju, sutra će možda flaširati i odvoziti našu vodu. A kada iscrpe što je vrijedno, bojim se da će u ove kratere odlagati sve moguće vrste otpada.“

Kamo sreće da nisam bio zloguki prorok. Zaista su to sad već prava jezera. Da tragedija bude veća ono kod Letića već je zatrpano ogromnom količinom tko zna otkuda navezenog smeća. Voda se povlači u te kratere i ljudi kažu da su mnogi bunari presušili, a pumpe treba udarati sve dublje. A čista pitka voda će u ne tako dalekoj budućnosti biti suho zlato. Ako ne bude nafte biti će vjerojatno alternativnih izvora energije i uvijek nam ostaje mogućnost povratka pješačenju ili pak biciklu, ali pitka voda nema alternativu. Ameri troše godišnje oko 100 milijardi $ samo na flaširanu vodu, iako znaju da razgradnja plastične boce traje oko 10 tisuća godina, i da se za taj iznos može izgraditi vodovod za sve stanovnike kugle zemaljske. Priroda se ne osvećuje namjerno, ali po svojoj zakonitosti uredno čovjeku ispostavlja račune. Već sutra kada mi povremeni posjetitelji odemo, selo će prilično opustiti i sve se nekako usporiti, samo će se „šljunkare“ i divlji deponiji smeća nezaustavno širiti. Šteta što toga nismo potpuno svjesni i što nemamo dovoljno snage zaustaviti tu eroziju i sačuvati bogatstvo i ljepotu našega kraja, jer vrijeme i pitka voda neumitno teku i odlaze u nepovrat.

T. Bošković