Ide vrijeme. Ma šta ide, leti. Iako ima i onih koji kažu da su vrijeme i prostor konstanta, samo se mi i sve ostalo vrti i kreće u tom vremenu i prostoru. Bilo kako bilo Jurjevo mi nekako ove godine jako brzo došlo. A ja došao dan prije, i zamislite, prvi put nakon rata prenoćio kod kuće. Brat Josip i njegova Gordana su već starosjedioci i dolaze svako toliko i sve im već postalo normalno i uobičajeno.

Oko moje kuće u Zagrebu skoro se udomaćilo nekoliko vrabaca, dva-tri kosa i par grlica u parku preko puta. I kako Thompsonova pjesma kaže: „Veseli slavuji pjevaju u zoru.....“, ponekad kada je lijepo vrijeme, ujutro oko 5 sati nakratko čujem cvrkut koji ubrzo zamre u buci motora i gradskoj vrevi. A ovdje u Orlovom Polju, čudo jedno. Sjedili smo do ponoći i razgovarali. Vani mrkli mrak i mrtva tišina u kojoj odzvanja takav pijev svih mogućih vrsta ptica kakav nikada u životu nisam čuo. Nakratko sam se budio u dva, u četiri i potpuno u pet sati, a pijev nikako nije jenjavao. Do šest sati sam ležao i samo slušao ptice i razmišljao čemu je to tako. Da li se svađaju, razgovaraju, ašikuju, čuvaju stražu ili bilo što drugo. U šest sati sam ustao, izašao u dvorište i uživao. Zrak čist, pijevu svih onih ptica pridružiše se i dva fazana na svježe uzoranom komšijinom Topoliku. Ustao i brat i pita da li ovakove ljepote ima igdje na svijetu. Raspoznaje pjesmu svake ptice, a posebno jednog slavuja kojega kaže ne bi dao nizašto na svijetu. Svaka mu čast zaista pjeva ko slavuj. ....


....Kako je vrijeme odmicalo, selo oživje. Negdje u daljini dopire neveselo štektanje traktora ljudi koji obrađuju našu Orlovačku zemlju. Znam da su tuđinski traktori jer da su naši danas na Jurjevo sigurno ne bi radili po poljima. Približilo se i vrijeme Mise. Kako je radni dan nisam očekivao toliko ljudi. Stvarno nas se olupilo puno i volio bih da razlog tomu nije samo prekrasan dan nego i ljubav i osjećaj za rodno mjesto. Blagoslov je predvodio fra Valerije, a Misno slavlje župnik fra Marjan Oršolić uz asistenciju fra Valerija i meni nepoznatog mladića koji me glasom i stasom podsjetio na legendarnog košarkaša Franju Arapovića. Poslije sam doznao da se radi o Marinku Miličević iz Liporašća koji će na Svetu Anu imati Mladu Misu u Tramošnici. Neka mu je sa srećom. Fra Mija je održao krasnu propovijed koju ću pokušati sažeti u par rečenica: Sveti Juraj je bio Rimski časnik. Umro je mučeničkom smrti u trećem stoljeću. Sveci su, po uzoru na Isusa, primjer i znak Božije prisutnosti i ljubavi među ljudima. Na sreću danas ne moramo tu ljubav dokazivati mučeničkom smrću, ali ima puno drugih nčina: pomagati svima oko sebe, a pogotovo starijima, nemoćnima, bolesnima, siromašnima i svima onima kojima je potrebna pomoć u bilo kojem smislu.

Na kraju je župnik pročitao donatore za ogradu oko naše kapelice, za izgradnju kapelice i mrtvačnice na novom groblju, te pozvao sve da se pridruže i pomognu koliko tko može i želi. I još jedna korisna obavijest: naš predstavnik u strukturama vlasti općine Pelagićevo (mislim da se zove Slavko Zovkić), isposlovao je da radnici i strojevi neke firme besplatno vrše čišćenje ruševina iz naših dvorišta. Jedini uvjet je da se ljudima osigura smještaj i spavanje. Svi koji su zainteresirani mogu se javiti Đuri Leutar i predbilježiti.

Po završetku Sv. Mise bilo je krštenje djeteta jednog od Kaje Petrović sinova(Ante). Ja poznajem Joskana, Peru i Marinka, ali one mlađe nažalost ne raspoznajem po imenima pa molim da mi ne zamjere. Bila je to radost za sve Orlovce jer kako je rekao naš župnik: „Život je poveo protiv smrti sa 3:2 “. Naime ove godine je prvi put poslije rata da je više djece rođeno i kršteno u našoj župi nego što je umrlih mještana.

Susreo sam i Tadiju Leutar i urednika naše stranice mattt-a i neupućeni neznanac bi rekao da će ih malo jači povjetarac lako otpuhati. Prevario bi se. U njima ima toliko energije i ljubavi za rodnim krajem. A što tek reći o našim svećenicima. Fra Valerije čvrsto vjeruje da će se u Tramošnici izgraditi dom za starije. Još mi je onako usput napomenuo da je uvjeren da će jednoga dana ponovno biti i osnovna škola u Orlovom Polju. Pogled mi pade na ružne ruševine preko puta kapelice, i za početak bi bila korisna barem akcija raščišćavanja dvorišta bivše škole koju smo svi mi Orlovci nekada pohađali i za koju nas vežu tolike uspomene.

Skoro pred svakom obnovljenom kućom bilo je prilično gostiju. Jelo se, pilo, veselilo, razgovaralo dokasno. Kada me na granici carinik upitao da li nešto nosim i da li imam što za prijaviti, rekao sam u šali da nosim malo svježeg Bosanskog zraka i puno lijepih uspomena iz rodnog kraja. Samo se nasmijao i rekao sretno.

T. Bošković                                                                               

pogledajte fotografije snimljene za Jurjevo u Orlovom Polju