Cvijetnica

Dan je bio ugodan, baš onakav kakav dolikuje proljeću. Uživala sam u raskoši Stvoriteljeve darežljivosti koju je uz puno umijeća i truda doradila ljudska ruka.

Ambijent prirodan, stilski dotjeran, vremenski prilagođen. Priroda se poigrala bojama karakterističnim za rano proljeće, nebom i suncem. Izborom cvijeća i ostalih detalja čovjek je upotpunio paletu proljetnih boja.

-Was machen Sie da?(Što Vi to radite?) Svoj ti poso-, odgovori žena koja je lijevom rukom držala raznolike, zelene grane, a desnom ubirala procvale Narcise. Dijalog žena koje se ne razumiju, ni u riječi, ni u djelu, proljetna doza svjetlosti, riječ POLIZEI, probudiše u meni novu energiju. Potaknuše me da sudjelujem. Ni sama ne znam kojim redoslijedom zamolim jednu da smjesta ostavi cvijeće, a drugu mobitel i policiju, na miru. Razjasnim, našoj, zbog čega je ova, tuđa, toliko uzrujana i koje su joj namjere ako se ona ne kani ćorava posla. -J... ti državu, politiku, političare, život, zlu sreću. Lopovi pokrali i oplaćkali cijelu državu, nikom ništa. Da mene strpaju u zatvor(e, to joj nisam tako prevela)za teke granja i trave.- Zatečena žena u svojoj državi rođenja, poštujući zakone svoje domovine, na svom maternjem jeziku razjasni: Interijer parka oplemenjuje i obogaćuje ne samo prostor, već i sve koji dolaze i prolaze. Pokazuje na znakove raspoređene po cijelom parku. Razumljivi su i onima koji se ne služe njemačkim pismom. Trudila se i rukama razjasniti da je -stroga zabrana- prikazana slikom. S punim rukama bespravno otuđene njemačke prirode puče nenadno i silno ova naša. -Tito đi si? Vidi ti ovu Itlerovku!- Nisam bila sigurna obraća li se meni, ili pokojnom nam drugaru. -Kada ste Vi landrali po našoj zemlji, orili i gorili po našim šumama i gorama. To šutiš?! Nećeš to reć?! Meni oćeš zvat policiju?! Zovi ti svojoj Merkelici!-, veli. Još svašta nešto i sve skupa na pasija kola. -Was redet diese Frau die ganze Zeit?(Što priča ova žena cijelo vrijeme?)-, priupita me tuđa žena. -Posramljena je i ogorčena.

Sutra je Cvjetna nedjelja. U zemlji našeg rođenja adet je na Sv.Misu donijeti cvijeće. Prije par tjedana doselila se s obitelji u ovaj grad. Nisu pri novcima. Teško joj srce. Cvijeće je ubrala za unuke. Ne mogu djeca na Cvjetnicu, u crkvu praznih ruku- izmislim na brzinu. Izgovorim sve u jednom dahu jezikom tuđih predaka. Naš dom je tek nekoliko minuta laganog hoda udaljen od parka. U tih par koraka stade skoro cijela vječnost. Prošlost, percepcija preživljenog, odgovornost za vlastite i tuđe postupke, osjećaj pripadnosti...daju oblik i vrijednost sadašnjem trenutku. Duša, čvrsto se stisnu i prigrli sve ono što je prikupila usput tijekom života. Taj put pred riječima suzama ustupi prednost. Nikada više nisam vidjela ni jednu, ni drugu ženu. Danas, dvije godine poslije razmišljam o njima. Stiže nam proljeće, prozračno i svježe. Igra se bojama, sa sobom nam Cvjetnicu nosi...

Marija Bošković