Blagdan Svih Svetih na Okruglićkom groblju 2017.

Moj susjed, glasom i stasom nalik Moši Pijadi, kažu mnogi, bio i ostao „stara komunjara“. Dok je bio mlađi i dok su njegovi bili na vlasti, često je s ponosom isticao da je nevjernik i ateista.

Zbog toga su ga svi u susjedstvu izbjegavali i nitko ga nije volio. Prošla vlast njegovih i došla neka druga vremena. I dan danas spomenu babe, uz priličnu dozu radosti i zadovoljstva, kako je jedan navodno malo pripiti hrvatski bojovnik, u nekoj raspravi i svađi, „ubio Boga u njemu“, i fizički i metafizički, pa on od tada više i nije neki ateista. Barem to više ne spominje javno. Vlak života mladosti već poodavno prohujao njegovu stanicu, a godine i bolesti navalili sa svih strana. Mene uvijek lijepo pozdravi, prebacimo pokoju, i svatko na svoju stranu. Zna da svake godine za blagdan Svih svetih idem u domaju pa me neki dan pita da li se spremam na put.

Penzija je lijepa stvar, a da sam toga bio prije svjestan, ne bih nikada ni radio, nego odmah u penziju. Kreni kad hoćeš, vrati se kad hoćeš. Večer prije puta doznao sam da je umro naš sumještanin čiča Jozo Djipić (Jozo Kaćunov) – njegovoj obitelji i ovom prigodom izražavam iskrenu sućut- te sam nastojao stići na posljednji ispraćaj. I pored toga što je u selu ljudi sve manje, prosjek godina sve veći, a dječja cika i vika skoro isčeznula, priličan broj okupljenih otpratio je čiču Jozu na posljednje počivalište na Okruglićkom groblju. Plodna i lijepa naša zemlja prehranjivala je sve dok su tamo živjeli, a sada ih pokriva i čuva dok tamo počivaju.

I mi svi ćemo se jednoga dana vratiti na neko groblje jer smrt ne zaobilazi i jednako valja i siromaha i kralja. I ma koliko često bježali od nečega, prije ili poslije moramo stati. Pa sve i da nas, nedaj Bože, posjeti onaj Švabo Alzheimer, pa da se ne sjećamo, ni tko smo ni što smo, odakle dolazimo i kamo idemo, priroda će se sama pobrinuti za nas. Pa sve i da smo ateisti i da nas vjera ne zanima, i da na zdravlje potrošimo svo bogatstvo ovoga svijete, smrt ne možemo prevariti. Smrt nije lutrija, to je siguran zgoditak, događaj koji nas neće zaobići. Za nas vjernike ona je zapravo samo nastavak života jer naša duša prelazi iz ovozemaljskog puta u put vječnosti. Nema čovjeka koji se nije upitao zašto je na ovom svijetu, odnosno koji je smisao života. Mnogi mudraci su tijekom povijesti filozofirali i stvarali razne teorije i nauke o toj temi, a naš katolički Katekizam daje vrlo jednostavan odgovor: „Na svijetu smo zato da Boga spoznamo, da ga ljubimo i tako u Nebo dođemo“. Kratko, jasno i blago onome tko to shvati i tako živi. Smrt je vrata za put u vječnost i kada prođemo kroz njih saznati ćemo kako smo zapravo živjeli i gdje ćemo nastaviti svoj vječni život, direkno u Nebu ili pak u predvorju pročišćavanja i pripreme za vječnost ili nedaj Bože izvan toga.

Zato se na blagdan Svih svetih i Dušni dan okupljamo na našim grobljima da se prisjetimo i pomolimo za sve naše pokojne kako bi se što prije našli u društvu Svevišnjega. Naši pokojnici odlaskom u vječni život postali su naši zagovornici. Kao što mi molimo za njihove duše, oni ulaskom u kraljevstvo Božje mole za nas. Čovjek je prah i na kraju životnog puta tijelo mu se vrati u prah, a duša promijeni prebivalište i nastavi put ka vječnosti. Isus je ustanovio svoju Crkvu da bude posrednik te pripravlja i pokazuje svojim vjernicima put za vječnost. Misno slavlje predvodio je župnik Gornje Tramošnice, uz asistenciju župnika Srednje Slatine i Donje Tramošnice. Nakon Evanđelja koje je govorilo o blaženstvima iz Isusovog govora na gori, propovijed je održao isti župnik. Upitao je sve prisutne koliko se trudimo živjeti i raditi u skladu s onim što Isus navodi: skromno, ponizno, u duhu siromašno, krotko, pravedno, milosrdno, čista srca, miroljubivo, bili progonjeni i trpjeli za svoju vjeru. Danas častimo one koji su tako živjeli. Takve trebamo slijediti i imati kao uzore za svoj život. Koji su naši uzori. Koji su uzori naše djece. Sve manje dajemo imena svojoj djeci iz kalendara svetaca, a sve više imena nekih stranih glumaca, pjevača, sportaša ili pak potpuno nerazumljiva imena. Svi ćemo jednoga dana „pod ovu ledinu“ i svatko će za sebe polagati račun. Tu se ne možemo prošvercati, niti nekoga potplatiti. Običan grob ili mramorni spomenik imaju isti kriterij. Nakon Mise neki rekoše da je župnik bio nabrušen i prilično strog u propovijedi. Zavisi kako tko gleda i doživljava. Meni se činilo da je svaka na mjestu.

Na kraju Mise župnik iz Gornje Tramošnice podsjetio je na obvezu plaćanja za održavanje groblja. Iznio je podatke da svake godine sve manji broj ljudi daje za održavanje groblja. Isto tako moli sve koji bilo što rade oko uređenja spomenika da ne ostavljaju za sobom građevinski materijal. Staze između spomenika služe za komunikaciju i ne treba ih popločavati u produžetku svoga spomenika. Isto tako podsjetio je na plan izgradnje Mrtvačnice i sanitarnog čvora na groblju. Plan je da se postojeća kapelica sruši, te u sklopu nove izgradi mrtvačnica i sanitarni čvor, a sve pomaknuto unatrag kako bi se ispred dobio potreban prostor za održavanje Mise i obreda sprovoda. Za takav projekat treba prilično sredstava i naravno da prikupljena sredstva nisu ni približno dovoljna da bi se započeli radovi. Poslije Mise čuo sam nekoliko komentara vezano za ovu obavijest. Mnoge je iznanadio plan rušenja postojeće kapelice, svi su mislili da se uz nju dogradi mrtvačnica.

Groblje je ogledalo mjesta i ljudi koji tamo žive i svih nas koji od tamo potičemo. Groblje nas okuplja i povezuje. Moj brat Josip bio na jednom sprovodu na groblju Markovo Polje u Zagrebu. Bilo je prohladno i kišovito vrijeme. Groblje ogromno, a grob na samom rubu pod šumom. Po povratku mi je rekao: „Kada sam vidio gdje čovjeka zakopaše, čovjeku se ne mili niti umrijeti“. Ima i Zagreb prekrasno groblje Mirogoj, pa i Miroševac, ali na njima nema više ukopnih mjesta. A i da ima ne isplati se umrijeti i u njima pokopati jer bi morao prodati imanje ili dignuti kredit. Naša groblja zaista lijepo izgledaju i dobro se održavaju. A i tamo Sunce nekako bolje grije. „Ostajte ovdje....“ kaže pjesnik. Dan je bio prekrasan i sve je odisalo nekim spokojem. Oprostili smo se od naših najmilijih i pošli u raznim smjerovima.

Po povratku u Zagreb sretnem onog susjeda sa početka ove priče i kaže kako je i on bio na groblju Mirogoj gdje mnogi njegovi počivaju. Nešto mi želi reći, ali pomalo okoliša. Kao što djecu, kad navrše određene godine, prestanu zanimati bajke, tako i njega, kad su prošle godine mladosti i nastupilo zrelije i ozbiljnije doba, počelo mučiti pitanje smisla života. Kada je pomislio da je ostvario svoje snove, tada je ustvari izgubio san. Nije lako kada shvatiš da si pomalo već bivši. Teško je pogaziti „časnu komunističku“, ali imam osjećaj da nešto u dubini tjera ga da odjednom postane pobožan i počne vjerovati. Shvatio je da je bolje imati vjeru pa se možda i prevariti, nego uopće ne vjerovati pa se prevariti. Veli da je blago meni jer ja vjerujem i nečemu se nadam. Na rastanku se okrenuo da nebi netko čuo i potiho rekao: „Znate, sused, ja sam ateist koji se nada da nije u pravu“.

T.Bošković

U Zagrebu, studeni 2017.

( Pogledajte galeriju fotografija )