Vrijeme je adventa, vrijeme je priprave za doček najvećeg katoličkog blagdana Kristovog rođenja, odnosno Božića. Ovo je vrijeme radosti, kućnog pospremanja, pripreme kolača, kešketa, gibanice i pečenjke.

Vrijeme je i odlazaka na mise zornice i božićne ispovijedi, kada treba da se tjelesno i duševno očistimo kako bismo spremni dočekali i proslavili najprije Badnjak, a potom i Božić. Radujemo se, koliko Božiću, toliko i dolasku naših najmilijih – djece i unučadi, koji su rasuti po cijelome svijetu. Baka Mandica svako jutro rano ustaje i pobožno odlazi na misu zornicu. Pomoli se Bogu, posluša božju riječ, pričesti se i polagano opet kući. Otvara kućna vrata i najprije naloži vatru da se kuća ugrije, jer je vani jako hladno. Kuća se brzo ohladi, trošna je i nepotpuno obnovljena, jer je u proteklom ratu napola bila srušena. Baka živi sama. Jedino društvo joj prave; macan Žućko, cuki Garo i pet kokica koje su kao i baka tužne, budući da nemaju muške glave u kokošinjcu. Bio je to oroz Kukurikan, na ponos ove obitelji i bakin budilnik. Prije par dana odnijela ga lisica. Dok se kuća ne ugrije, baka Mandica sjedne na kauč. Koji joj služi i kao krevet za spavanje, uzme krunicu i kruniča dok ne svane. Raduje se baka Božiću, ali joj se ponekad pojavi i suza u očima, pri pomisli da će ga i ove godine u samoći sa žućkom u krilu dočekati.

Nedavno je baka Mandica bila kod sina i snahe u Zagrebu. Mislila je tamo cijelu zimu provesti i Božić obiteljski proslaviti. Odveli su baku u Zagreb jer je ona prilično vremešna i krhkog je zdravlja pa bi teško sama mogla provesti zimu na selu. Teška srca je baka, kod susjeda, ostavila svoga Žućka, Garu i kokice na čuvanje i sa sinom se uputila u Zagreb. „ Bit će ti lijepo majko kod nas. Mali Perica i Sunčica se raduju tvome dolasku. Imat ćeš svoju sobu i svoj mir. Neće to dugo potrajati, zima će brzo proći i ti ćeš ponovo svojoj kući na proljeće“, govorio joj je sin. Mada se baka Mandica opirala, ne želeći ostavljati kuću i svoje prijatelje same i na čuvanje susjedima, koji su također stari i bolesni, ali ih je dvoje pa im je lakše. Bar se mogu i Bogu moliti u dvoje. Znade baka da sin s obitelji živi u malenom stanu i da će ona biti kriva za eventualne nesuglasice, no nema druge, spremila je svoje najpotrebnije stvari, lijekove i nezaboravnu krunicu, poklon od poginulog sina, koji ju je nosio oko vrata kao bojovnik u domovinskom ratu. Sjeli su u auto i krenuli put Zagreba. Nisu mnogo pričali, jer su oboje, čini se, bili zaokupljeni nekim mislima i brigama. Samo je radio tiho svirao i javljao nove vijesti. Baka je ipak uzela krunicu u ruke i prebirući bopke počela razgovor s Bogom, koji joj je u samoći ipak bio najbolju prijatelj , sugovornik i utjeha. Ponekad bi zakunjala pa opet krunica i tako sve do Zagreba.

U Zagreb su stigli navečer. Svjetla su već poodavno bila upaljena. Božićni aranžmani su svjetlucali i treperili u tisuću razno raznih boja. Zagreb je zaista lijep. Sjaji kao Betlehem. Baki se nije svidjela pretjerana gužva na ulicama u prometu, pješačkim šetnicama i trgovima. No nikuda ne namjerava ni izlaziti pa je to i nije toliko uznemiravalo. Stigli su i pred zgradu gdje je sin stanovao na devetom katu. Kada su trebali u dizalo ući, baka je zastala i nije htjela dalje. „Ja ti sine ne ulazim u tu kutiju, ja ću polako stubama“. Malo dulje je trajalo sinovo uvjeravanje da dizalo nije nikakva kutija, nego dizalo koje će ih pred vrata stana donijeti. Baka je popustila i ušla je uplašena u dizalo, uz „ Bože i svi sveci pomozite, da sam jučer umrla, ovo čudo ne bih nikada vidjela“. Sreća vožnja nije dugo trajala. Na vratima stana su je dočekali razdragani unuci i zaželjeli joj dobrodošlicu. „Hvaljen Isus, kako ste mi moji golupčići, baka vas se jako zaželjela“ i onda ih je zagrlila i stisnula ih na svoje slabašne grudi. Potekla je i suza radosnica, jer se od ljetos, od svetog Ive nisu vidjeli.

Snaha je spremala večeru i na bakin pozdrav doviknula iz kuhinje; „dobra večer bako, upamtite da se ovdje ovako pozdravlja.“ Baku je nešto štrecnulo, no odgovori, „dobra večer tebi snajka, ma neću ti ja nikuda izlaziti pa neću imati priliku nikoga drugog ni pozdravljati“

Sjeli su, malo se odmorili, raspremili, večerali i o svemu razgovarali, kako je na selu i kako je bilo na putovanju. Unuci se nisu razdvajali od bake, jer ih je baka lijepo darivala, neprestano milovala i ljubila. Pitali su baku kako je Žućko i Garo. Bole li je još noge i leđa, itd itd. Na sva pitanja baka je strpljivo odgovarala. Više se za ovo kratko vrijeme s njima ispričala nego za čitavo proteklo vrijeme u selu od kada su od nje otišli. Selo je pusto, rijetko tko se vratio na rodnu grudu pa nema s kim puno ni razgovarati. Već je kasno i vrijeme je spavanju. Djeca bi spavala sa bakom, no ne da im mama. „Djeca će u svoju sobu, ti ćeš mama u našu sobu, a mi ćemo razvući kauč i ovdje spavati, jer rano ustajemo i idemo na posao pa da nikome ne smetamo“, kaže sin. Baka je primijetila da snaha nešto nije zadovoljna, ali je šutjela, da li iz pristojnosti ili je čekala svoj trenutak kada će se moći istresti na muža. Laku noć, poželjeli su jedni drugima i pošli na spavanje. Baka, malo umorna i uzbuđena, pomolila se Bogu i brzo je zaspala.

Kod kuće na selu, po navici je rano ustajala i odlazila na zornicu, vatru ložila i hranila koke pa se i sada probudila oko pet sati u jutru. Bila je iznenađena kada je čula prepirku snahe i sina, koji je uporno govorio snahi da se smiri i da tiše priča, kako ne bi probudila djecu i baku, a možda i susjede. „Neću se smiriti, imam pravo govoriti kako hoću i što hoću. Sto puta sam ti govorila da je ne dovodiš, vidiš da nemamo ni mi dovoljno prostora, a ti si je opet doveo.“ „Slušaj ženo, ako je to toliki problem, vratit ću ja mater kući, ali strpi se bar do iza Božića pa ćemo vidjeti što ćemo dalje“, govori sin i odlazi u kupaonu na umivanje, jer već je vrijeme spremanja na posao. No snaha je bila uporna s prigovorima da je muža pratila i u kupaoni, tako da baka sada nije mogla razaznati što je govorila, samo je čula da je galamila. Tako su u svađi otišli na posao.

„Bože moj pa oni čitavu noć nisu spavali“ mislila je baka. Potekle su joj i suze i jecajući je uzdisala. Utjehu je potražila u razgovoru s Bogom, moleći Gospinu krunicu. Kada je svanulo, baka Mandica je poljupcima i zagrljajem ispratila unuke u školu i nakon kraćeg razmišljanja je odlučila, vratiti se kući na selo, gdje nikome neće smetati. Spremila je svoju torbu, izašla na hodnik i zamolila susjeda čiji je stan bio do sinovog, da joj pozove taksi i da je dizalom spusti dolje. Susjed je bio zaista ljubazan, pozvao je taksi i uz smiješak ispratio baku. Pri pozdravu baka ga je poljubila i dala mu papirić da uruči njenom sinu kada dođe s posla. Napisala je „ Sine, sretan vam Božić i želim da ga u miru u obitelji proslavite“ Taksist je baku dovezao na kolodvor, uzeo joj kartu, doveo je na odlazni peron i čekao dok bus nije krenuo. Na odlasku su se lijepo pozdravili i zaželjeli jedno drugom sretne božićne blagdane i sretnu Novu godinu. Baka se divila ovim ljudima, kako su ljubazni i uslužni. Na kraju joj nije bilo žao što je dolazila u Zagreb, upravo zbog ovih ljudi i unučadi, koje dugo nije vidjela. U busu je baka Mandica ponovno uz krunicu i molitvu provela čitavo putovanje. Stigla je kući pred večer, naložila vatru i otišla kod susjeda po svoje prijatelje, koji su joj se više obradovali nego Zagrepčani. Sva sretna i zadovoljna što je komotna u svojoj kući i što će sutra ponovno na zornicu. Ako ne bude suviše hladno, posjetit će muža i sina na groblju i malo s njima porazgovarati, ali neće im ispričati kako joj je bilo u Zagrebu.

I tako će baka Mandica sa svojim Žućkom, Garom i kokama dočekati i proslaviti Božić sretna, a u duši pomalo i tužna da radost Božića i ove godine, neće podijeliti sa onima koji su joj najmiliji, jer Božić je obiteljski blagdan.

U Jajcu: 22. prosinca 2016. godine

Josip Bošković