Stara izreka kaže da svi putevi vode u Rim. A za blagdan Svih svetih i Dušni dan svi putevi vode na neko groblje.

Te dane vjernici slave sve svete, te se na poseban način prisjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnima, mole i pale svijeće na njihovim grobovima, sudjeluju na Sv.Misi, a to je ujedno prilika da se i sami preispitaju kako žive i u kom smjeru ide njihov put.
Poznati duhovnik, isusovac, pater T. Ivančić na ovu temu govori nekako ovako: Čovječe, ti imaš cilj pred sobom. Ovdje na zemlji nije tvoja trajna kuća, ti putuješ kući. Smrt nije kraj, a ono što mi nazivamo smrt je rađanje za novi život, prolaz u život vječni. Tamo nas čekaju svi naši pokojnici, braća, znanci, najbolji ljudi, djeca. Toliki nas čekaju: anđeli, sveci, Isus, Gospa. Trebaš znati kamo ide tvoj život. Kad budeš odlazio s ove zemlje, kad budeš umirao, ostavit ćeš i djecu i prijatelje i kuću i imanje. Sve ćeš ovdje ostaviti, ništa materijalno nećeš ponijeti sa sobom, ići ćeš samo ti kao osoba, kao duhovna duša. Sa tobom ide tvoja dobrota, plemenitost, ljubav. Ali, nažalost, ako si bio zločest, nehuman, ako si ubijao, krao i činio loše stvari i to ide s tobom i neda ti da ideš u život. Možeš sve ostaviti, sve izgubiti, samo pazi da sebe ne izgubiš.
Tako i mi Tramošnjani pohrlimo na naša matična groblja, da obiđemo one koji tamo počivaju, da se za njih pomolimo i da se pomalo i na svoj svršetak podsjetimo. Trebamo se svi moliti jer možda baš naša molitva nekome otvori vrata raja. A uvjeren sam da naši pokojni, tamo gore s druge strane bdiju nad nama i mole za nas.
 
Dan prekrasan, a ljudi kao na gori lista. U te dane i groblja nekako ožive. Svi smo si nekako bliži, povezaniji, srdačniji. Mnogi dođu i koji dan prije da obiđu i urede grobove jer na sam blagdan zavlada velika gužva što od mnoštva svijeta, što od cvjetnih aranžmana, svijeća, lampiona i svega ostaloga. Misa samo što nije počela, a neki se još probijaju do svojih grobova. Čovjek i žena u prolazu mi se nasmiju (znao bih da su mi familija, ili dobri prijatelji, ma samo su mi tako nekako od nekud poznati. Možda oni mene i znaju, ali ja se niti sada ne uspijevam sjetiti), te se uspijemo samo pozdraviti. Dugo nisam vidio tako veliki lampion i cvjetni, plastični aranžman, no u tom kratkom susretu u prolazu, žena mi ispriča cijelu povijest. U Švicarskoj imaju svoju firmu i jako puno posla, ali ipak uspiju barem za ovaj blagdan doći da bi se nekako odužili pokojnim roditeljima, za koje nisu imali baš vremena  za njihova života. Imaju veliki đip pa sve to stane u gepek i naravno da je iz Švicarske. A žena, em što priča, em brzo priča, pa kao što reče moj susjed, kada bi joj pod jezik stavio iglu, za pola sata bi bio gotov vilerov goblen. Na svu sreću oglasi se zvono za početak bogoslužja. Dirnu me to kako i čime pokušavamo umiriti savjest i nadoknaditi propuštenu ljubav. I sam sam donio nekakav aranžman i koji lampion, ali mislim da je puno korisnije iskreno se pomoliti ili platiti misu za naše pokojne, nego natrpavati grobove ovom plastikom. Mislim da nam naši pokojni neće zamjeriti, a budući naraštaji će nam biti zahvalni zbog očuvanja okoliša.

Misno slavlje na groblju u Okrugliću predvodio je župnik Gornje Tramošnice, a asistrali su: župnik Donje Tramošnice, župnik Srednje Slatine, fra Bono Kovačević i jedan đakon. Na groblju u D.Tramošnisi predvodio je župnik fra Joso Oršolić. Moram napomenuti da kada čitanja pročitaju naša Katarina i Željko, tako glasno, jasno, živopisno, dodatno tumačenje u propovijedi  skoro nije niti potrebno. No, nakon Evanđelja koje je govorilo o blaženstvima iz Isusovog govora na gori, propovijedi su održali naši župnici koji su pobliže tumačili značenje ovih blagdana. Danas častimo one koji su nastojali sveto živjeli i život proživjeti na najbolji mogući način, uz puno povjerenje i predanje Bogu. Takve trebamo slijediti i imati kao uzore za svoj život. Pod izrazom „svi sveti“ ne misli se samo na osobe koje su od Crkve službeno proglašene svetima, nego i na sve one koji su sveto i pošteno živjeli, koji su za života činili dobra djela i prema Bogu i prema bližnjemu. Na Dušni dan sjećamo se svih svojih pokojnika i molimo da se čim prije nađu i pridruže svima svetima u vječnosti. I kao što mi molimo za njihove duše, oni ulaskom u kraljevstvo Božije postaju naši zagovornici i mole za nas da ostanemo na pravome putu te se jednoga dana pridružimo općinstvu svetih.  

Započela  je i prilično poodmakla izgradnje nove kapelice i mrtvačnice na Okruglićkom groblju. Prikupljena su određena sredstva od vjernika i donatora i naravno svaki dodatni prilog će dobro doći i ubrzati gradnju. Župnici su također podsjetili da je potrebno plaćati održavanje naših groblja. Sjetih se onog švicarskog lampiona i u meni se probudi znatiželja koliki je prilog dao za izgradnju kapele i da li je uopće uplatio održavanje groblja jer su župnici i prethodnih godina spominjali da svi ne daju svoje redovite priloge, pogotovo oni iz vana. A obadva groblja se zaista jako lijepo i uredno održavaju. Mislim da su urednija i od Mirogoja i Miroševca skupa. Groblja se šire i uređuju planski i dostojanstveno i zaista treba čestitati svima onima koji tomu doprinose.
Mnogi će reći da nas prati sudbina, a ja bih rekao prst Božji sve vodi i ravna. Na Dušni dan sahranjena je župljanka Ivka Puškarić, a na dan Svih svetih umro je župljanin Ilija Ćaćić (Benzinac). Pokop u ponedjeljak 4.11.2019. na Okrugliću. Došao čovjek da obiđe svoje pokojne i da se za njih pomoli. Da li je predmnijevao da će im se tako brzo pridružiti, ostati će tajna poznata samo Onome koji sve ravna i svime upravlja. Našim dragim, preminulim  sumještanima neka bude laka Tramošnička gruda, te molimo dragog Boga da njihove duše primi k sebi i pridruži svojim svetima.
Veliki dio nas koji smo otišli (neki još davno trbuhom za kruhom, neki primorani ratnim okolnostima, neki tražeći kruha nad pogačom, neki zbog slatkorječivih priča i obećanja koja ni zlatna ribica ne može ispuniti), opet natrag u tuđinu. Možda niti svjesni nismo da će nam posljednja stanica jednoga dana biti neko groblje, bilo da se vozimo čiče Petra biciklom, malom Opel corsom ili pak onim velikim đipom iz Švicarske. Groblja su nam valjda podsjetnik da pijesak iz pješčanog sata neumitno curi, da obična svijeća kao i ona iz velikog lampiona neprestano dogorijeva. (E jesam zapeo za tog Švicarca!). Ma nije svejedno kada i gdje će dogorjeti svijeća našeg života. Znam neke naše ljude koji već godinama dvoume da li da se sahrane u Zagrebu ili Tramošnici. I napokon su odlučili i rezervirali si mjesto na našem novom groblju. Mnogima to i nije baš ugodna tema za razgovor, ali nakon te njihove odluke na njima sam primijetio neku prikrivenu radost, neko olakšanje. I drago mi je da su tako odlučili jer tuđe Sunce ne grije kao ovo naše i Mjesec ne bdije nad stranim grobovima kao nad našima.

Mali broj je onih što ostadoše. Nisam zlonamjeran, ali na neki način im zavidim jer su sretniji i zadovoljniji od mnogih koji odlaze. Lijepo je vidjeti da žive jedni za druge, da se potpomažu, da se druže, da im je stalo do dobrobiti našeg mjesta. Poslije Mise župnik se zadrži u razgovoru s njima. Bude tu i smijeha i šale i ozbiljnih razgovora i planova, naravno često popraćeno uz čašicu i kolače. A Željo, Nataša, Marko, Ana, Pavo, Mara, Đuro, Škembo i da ne nebrajam sve da ne bih nekoga zaboravio, spremni su uvijek pomoći da sve dobro i uredno funkcionira. I sam sam imao potrebu tražiti neku informaciju, neku uslugu i dugo nisam naišao na takovu dobronamjernost, takovu spremnost na pomoć. Za svaku pohvalu. I kao što reče naš župnik: „Znam da se nećete svi vratiti iako ću se ja tomu uvijek nadati, no dolazite što češće i nikada ne zaboravite da su ovdje vaši pokojni i da su ovdje vaši sumještani koji vas uvijek rado očekuju“. Sretan je čovjek koji prođe pored apoteke, a ne mora u nju navratiti, a još je sretniji onaj koji se vraća kući i zna da ga tamo netko radosno iščekuje.

Uvjeren sam da se na mnoge od nas može primijeniti ovaj stih:
I posljednji kad časi budu
on za sebe bi reći htio
da volio je rodnu grudu
ko krčmu onaj što je pio

T.Bošković
U Zagrebu, studeni 2019.