Ružica u trnju

Pri nedavnom okupljanju naše generacije u Tramošnici, posredstvom sestre Anice, svakome od nas uručena je knjiga pjesama „RUŽICA U TRNJU“ autorice Ruže Garić iz Tuzlana.

Ovom prilikom želim se, u ime svih nas, zahvaliti Ruži na prekrasnom daru. Knjigu sam odmah pročitao „u cugu“, a sada je čitam polagano, s razmišljanjem i uživanjem, a neke pjesme i po nekoliko puta. Stoga ne mogu, a da ne iznesem svoj dojam. Iako nisam poeta i ne znam lijepo zapjevati, to nije razlog da ne volim pročitati dobru pjesmu i poslušati dobru glazbu. Ovo nije stručna recenzija knjige nego moj osobni dojam.

Svi smo, barem ponekad, u određenom razdoblju života i  određenim trenutcima zaželjeli, pokušali ili pak možda i napisali pokoju pjesmu. No, napisati 80-tak pjesama (koliko sadrži ova knjiga), a navodno je u pripremi i sljedeća, za to treba imati pjesničku žicu, imati poseban dar. Navesti ću malu usporedbu, ali molim kritičare da me unaprijed na osude kao „pjesničkog heretika“, barem dok ne pročitaju ovu zbirku. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, a život me naučio da ne kudim konja koga nisam jahao i nešto ne hvalim niti kudim dok to nešto ne upoznam.  

Svi znamo da je Jesenjin jedan od najpoznatijih svjetskih pjesnika. Pročitao sam sve njegove pjesme. „Pismo majci“, „Pjesma o keruši“ i još poneke spadaju u remek-djela svjetske poezije. Ima još puno lijepih pjesama, ali ima i onih koje su kako-tako i koje na mene nisu ostavile poseban dojam. Sve pjesme, ali doslovno sve pjesme naše Ruže, na mene su ostavile lijepi dojam. Možda zato što sam subjektivan, zato što potičem iz istog mjesta, zato što su pjesme   nama bliske, iz našeg svakodnevnog života i događanja. Teme su raznolike: autobiografske, svakodnevni naš život i život naših starih, ljepote naše prirode, ljubav, patnja i sve ostalo. Pjesniku obično treba inspiracija, ali najbolja je inspiracija rodno mjesto, podneblje, odrastanje i svakodnevni život. Mnoge pjesme su me zaista taknule i u mnogima sam pronašao i dio sebe, a sve pisane iz duše.

Navodim samo neke fragmente iz pjesme u prozi (i molim da Ruža ne zamjeri što ovako neke dijelova vadim iz konteksta cjeline), a zove se:

„Balada o sretnom djetinjstvu,...“

Cijelo ljeto hodali smo bosi,

ni onaj ko ima, ljeti obuću ne nosi.

Ujesen se išlo, prije polaska u školu,

kupiti glanc nove čizme kod „Bate“,

ja sam uglavnom nosila poderane,

od moje sestre starije ili od brata Mate.

.......

A da, zaboravila sam vam reći o velikoj sreći,

nas je osmero bilo, šest sestara i dva brata i naši mama i tata.

Uvijek se puno moralo da radi, da netko ne umre od gladi.

....... 

Počeli su naši da odlaze u Njemačku, da vječno privremeno rade,

tamo su se udebljali, izgubili su kosu i svoje godine mlade,

umjesto da svoju djecu grle, donosili su igračke i čokolade.

Htjeli su, tužni, da usreće djecu tješeći svoje duše poklonima.

Djeca su postala nesretna i čista,

nisu se više čuvale krave,

igra im nije bila ista,

jer djecu su morale čuvati babe.

Jedan veliki grčki filozof je rekao: “Svaki put kada sam izašao u svijet, vratio sam se siromašniji“, a ja slobodno mogu reći da svaki put kada nešto lijepo pročitam ili čujem, osjetim se nekako bogatije i radosnije. To mi se dogodilo i nakon čitanja ove zbirke. Ali nešto me posebno iznenadilo, a to jest saznanje da i u Tuzlanima ima vrtova u kojima rastu tako krasne Ruže. Da je poniknula u Orlovom Polju, pa hajde, ništa čudno, ali... No svaka čast i kapa do poda. Mašala, mašala!!! (Uh, sada sam nadrapao!).

Knjigu toplo preporučam svima. A kako se može doći do knjige ne znam, ali od Anice sam saznao broj od autorice pa ga navodim: 00385 99 649 6063. Ružo, oprosti što sam si dao slobodu i ovako postupio. Još jednom, u ime svih nas, zahvaljujem na ovom prekrasnom poklonu i želim da nastaviš i dalje pisati, a za kraj navodim jednu pjesmu po mom izboru.

 

„Rijeka života“

u mladosti ranoj krv je naša bila uzavrela rijeka

o stijenje tvrdo razbijala snagu brzinama moćnim,

u koritu uskom

strmoglavim hukom blještavilom sjajnim

čistim kao suza,

zaslijepljeni sjajem otvorenog srca

raširenih ruku s rijekom smo tekli,

pa napola gluhi i napola slijepi s košmarom od buke

grlile su sreću raširene ruke,

nizvodno sad teče naša brza rijeka

sigurno nas tamo sreća naša čeka,

prođoše godine krv se naša smiri

rijeka ka dolini poče da se širi,

protiče umorna sve se više muti

nije bistra više na dobro ne sluti.

 

Tomica Bošković