Božićni blagdani su za mnoge kršćane najljepše i najradosnije razdoblje Crkvene godine, a najdraža Misa je svakako „Ponoćka“. Reče mi rođak Tomo (čija obitelj sada živi u Županji) da je na Ponoćki bio u Tramošnici. I ne samo on, nego i mnogi naši ljudi koji sada ne žive tamo. Crkva prepuna kao nekada. Sveta Misa bi trebala biti jednako važna u bilo kojoj crkvi, ali ljudi je ipak doživljavaju na raznim mjestima na različite načine. Da nije tako ne bi išli na Misu u pol noći u rodnu Tramošnicu, nego tamo gdje su trenutno i gdje im je bliže.

Jako me se dojmila životna ispovijest našeg sumještanina, čiče Pere Dadić, koji je veliki dio života proveo u Njemačkoj i vjerojatno prilično zaradio, ali za njega je to zemlja gdje nikog ne žale, gdje se nizakime ne plače, gdje su godine duge ko vječnost, gdje Sunce nema sjaja, hrana nema okusa, a cvijeće nama mirisa. I zato, kada je u zreloj životnoj dobi pokušao podvući crtu i napraviti inventuru života, donio odluhu o povratku u rodno mjesto, da barem ostatak života pokuša pronaći unutarnji mir, te biti sretan i zadovoljan. Za novac se može kupiti bogatstvo, ali se ne može kupiti sreća, ne može se kupiti ljubav, ne može se kupiti radost i mir u duši. Što vrijedi onom „našem zetu“ Berniu Ecclestoneu sve njegovo bogatstvo kada ga je napustila naša Slavica. …......


... Kada sam već spomenuo dotičnog gospodina, moram ispripovijedati još jednu životnu priču, koju sam nadavno čuo od kolege iz Zadra. Čovjek neki, slika i prilika spomenutog Bernia Ecclestonea, svaku večer kada popusti sparina, uvijek na istoj klupi, sjedi na Zadarskoj rivi pogleda uprtog na pučinu. Od onog našeg zeta samo ga razlikuje karakteristični kaubojski šešir i štap sa pozlaćenom drškom. Ponekad pored njega nakratko sjedne malo podeblja, ali prilično lijepa djevojka. A kako je Dalmatincima važno samo da dođu turisti i da ostave što više love, nitko se nije za njih pobliže interesirao. Sve do momenta dok nije jednog dana brodom stigla prekrasna velika limuzina s Američkim registarskim oznakama. Ni to ne bi bilo toliko čudno da tu istu limuzinu nisu preuzeli onaj kauboj s klupe uz rivu i lijepa djevojka.

Što u prelijepu djevojku, što u prekrasnu limuzinu, s vremenom se zagledali neki domaći dečki i tako se sve doznalo. Koje li slučajnosti, gospodin se zaista zove Bernie (po domaćem Bernardin), a djevojka Mary (valjda po domaćem Mare). Bernardin je rođen u malom mjestu nadomak Zadra i sada ima 82 godine. Još tamo davne trideset i neke, kada mu je bilo 10 godina, pokupio otac (koji je bio pomorac), njega, starijeg brata i mater i odveo ih u Ameriku. Otac plovio morima, a sinovi rasli, radili, ženili se i obitelj se širila. Uglavnom, žive u malom mjestu stotinjak kilometara od Chicaga. Uspješni poslovni ljudi, imaju svoju pilanu i neku farmu. Otkako je otišao sa deset dodina, samo je devedeset i neke, kao biznismen jednom nakratko dolazio u Hrvatsku. Ima tome 2-3 godine izdale ga noge i zato mu služi kao pomoćna treća noga onaj štap sa pozlaćenom drškom. Za ljetnih mjeseci, obično sa zalaskom sunca, na terasi svoje kuće sjedi u stolici-ljuljački, i gleda negdje u daljinu. U zimskim danima sjedi uz kamin i prebire po nekim papirima i slikama koje čuva u rezbarenim drvenim škrinjicama. Zagnjavi unuke pričama o rodnoj zemlji i događajima iz djetinjstva. Mary je nekako, malo iz samilosti, malo iz znatiželje imala za njega najviše razumijevanja.

Kada je ovog ljeta pristala da će s njime poći u Hrvatsku, bio je sretan kao malo dijete. Tako su došli i u najluksuznijem hotelu zauzeli dva apartmana. Love im nije manjkalo. Ponio sa sobom one stare slike i neki dnevnik-notes sa imenima i prezimenima svojih vršnjaka. Od te generacije našao je u rodnom mjestu samo jednog barbu (ostali su ili umrli ili davno nekamo odselili). Na mjestu njihove stare kuće sada je velika kuća, nekog novog vlasnika. Mary ga odveze poslije doručka kod onog kompanjona iz djetinjstva i njih dva po cijeli dan sjede pod smokvom i uz bevandu evociraju uspomene. Kaže da je najdirljivije bilo to kada je prepoznao maslinu koju je on zasadio sa svojim nonom. Dugo je sjedio uz tu maslinu, nije mogao progovoriti niti riječi, a suze su mu tekle niz lice. Odu njih dva ponekad na seosko groblje i on po svom notesu traži imena i natpise na grobovima. Navečer opet na klupu uz rivu, a poslije spokojan na spavanje. Mary se sprijateljila s domaćom mladeži, preko dana na plaže, a navečer kada otpremi djeda na spavanje, na korzo, u diskače, kafiće. Godilo joj što je u centru pažnje, a i domaćoj mladeži dobro došlo jer je skoro uvijek ona častila.

Najviše joj se svidjelo Zrće ne otoku Pagu. Tamo u Americi gdje oni žive, mladi nemaju niti takav izbor niti takvu slobodu zabave koju je ovdje doživjela. Ponekad su njih dvoje, uz neke domaće dečke i cure, zauzeli cijelu slastičarnicu. Naravno da je, kauboj na zalazu karijere, sve častio. Prokužili mu konobari slabu točku pa neprestano puštali pjesmu „Maslina“, te onu Thompsonovu „Moj dida i ja“, a Bernie plaćao runde i ostavljao dobre napojnice. Bilo je jako zabavno kada je kauboj u takvom raspoloženju tresnuo čašu o pod iako je pio samo coca colu. I silno bi se naljutio da konobar nije uzeo 100$ kao naknadu štete. Bili su više od mjesec dana i rekli da će ponovo doći za Božić.

I stvarno došli ovog Božića. Kažu da je na Ponoćki u rodnom mjestu sjeo u prvu klupu, a pored sebe stavio šešir i onaj štap sa pozlaćenom drškom. Niti je ustajao, niti klečao, niti naglas molio i pjevao, samo je kao u nekom transu, nepomično gledao u oltar. Zadnji je napustio crkvu. Rekao je Mary da se prisjećao kako je kao mali ministrirao na istoj ovoj Ponoćki. Osjećao je u sebi neku ugodnu toplinu kao iz one bajke „Djevojčica sa šibicama“ u krilu svoje bake. Ovo mu je nadraži, najtopliji i najljepše doživljeni Božić. Ovaj domaći Božić ima dušu i donio mu je toliku sreću i mir i nebi mu bilo žao sutra umrijeti. Ipak je zaželio, ako ga Bog poživi, da dođe i slijedeće godine. Mnogi kažu da stari ljudi ponekad podjetinje. Ja bih rekao, kako nit života ide svome kraju, ljudi se pokušavaju vratiti na početak, ako ne mogu fizički, a ono barem u mislima u sjećanjima. Može se živjeti i daleko, a ipak biti blizu. Kada mu je Mary obećala da će doći i slijedeće godine, skoro mu više nije bio potreban onaj štap sa pozlaćenom drškom.

T. Bošković